Autor: Rifet Šahinović…www.preporod.com…
Hadždž filološki označava namjeru da se posjeti nešto što se veliča. Posmatrano sa aspekta Šerijata hadždž je stroga obaveza (farz) svakog vjernika da jedanput u životu posjeti određena mjesta u određeno vrijeme i sa određenim radnjama. Ovo bi bila općenita definicija hadždža kod šerijatskih pravnika
Pod posjetom podrazumjeva se tavaf i stajanje na Arefatu, pod određeno mjesto podrazumjeva se Kaba i Arefat. Pod pojmom sa određenim radnjamapodrazumjeva se tavaf, saj i stajanje na Arefatu u ihramu.
Dalje će pravnici govoriti o uvjetima hadždža: islam, sloboda, pamet, punoljetnost, zdravlje, materijalna mogućnost (sredstva za odlazak i sredstvo za prijevoz), sigurnost puta i mahrem za ženu. Kada vjernik govori o hadždžu onda će obavezno definirati hadždž kao zijaret svetim mjestima u danima hadždža.
Pozabavit ćemo se u ovom tekstu pojmom svetog u islamu, naravno imajući uvijek na umu sve ono što su šerijatski pravnici kazali o osnovama ibadeta na bazi vjerodostojnih izjava.
Pojam svetog u islamu nosi u sebi značenje bereketa/ blagoslov, rahmeta/ milosti, na koncu tu se skriva sva simboličnost i ezoterijski smisao svih naših dužnosti kojima smo zaduženi od Zakonodavca. Sva ta simboličnost i unutrašnja slojevitost smisla i svrhe počesto bivaju zamagljeni samom pravničkom terminologijom i na takav način ostaju izvan horizonata ljudskog poimanja i interesiranja.
POJAM SVETOG U ISLAMU – SVETI PROSTOR U ISLAMU
Želeći ukazati na stanje vjernika prof. Nasr je zapisao u svojim djelima da muslimani žive u prostoru određenim zvukom Kur'ana.
Islamska tradicija poznaje, kao i sve religije, mjesta koja su ispunjena posebnim blagoslovom Božijim. Boravkom u njima, vjernik se čisti od profanosti ovog svijeta. Ta mjesta jesu sveta, sakralna u odnosu na svu efemernost dunjaluka.
Prof. A. Schimmel govoreći o značenju ovog pojma u islamu navodi primjere sakralnosti džamije, pa čak i samu sakralnost kuće u muslimanskoj tradiciji.
Kada musliman govori o dva „sveta mjesta“ (Al-Haramejn) misli na Mekku i Medinu. Riječ harem, iz istog korijena kao i haram, „zabranjen“, označava mjesto gdje je isključeno sve profano, kao što u harim, mjesto rezervirano za žene, može ući samo mahrem, muški član porodice koji je u rodbinskoj vezi sa ukućanima. Da bi došao u središte svetišta, u ovom slučaju dvorište Kabe u Meki, mora se obućiihram, odjeću koja obavezuje hodočasnika da poštuje niz ograničenja, kao što su izbjegavanje spolnih odnosa, šišanja, obrezivanja noktiju.
Kuća kao i džamija ima svoj prag i vrata. Otvaranjem vrata i prelaskom praga mi ulazimo u prostor koji je ograničen i zatvoren. Ovdje ćemo se prisjetiti da je latinski termin sanctusizveden iz sancirešto znači ograničiti, zatvoriti, te tako učiniti svetim. Kako veli prof. Schimmel, sakralni prostor je izuzet iz uobičajenog prostora, zaštićen ne samo od zlih djela ljudskih već i od šejtana.
Otuda i kuća je granično mjesto par excellence koje odvaja sveto od profanog.
U religijskom jeziku kuća je jedna od najčešćih korištenih metafora za ljudsko srce. Vrata se otvaraju u sveti prostor, a musliman zna da je „Bog Otvaralac vrata“ (Mufattih al-Abwab).
Otuda u svetom prostoru džamije tj.haremu čovjek se ispunjava Božanskim blagoslovom, iskustvom ljudskog bića, siromašnog (faqir) kako jeste, u prisustvu Svime-bogatog (Al-Ganijj), kako to lijepo primjećuje prof. Schimmel.
Allah dž. š. je dao čovjeku sveti (sakralni) prostor u kojem je čovjek odvojen i zatvoren/zaštićen od otvorenosti ovog svijeta. Otuda nam se otkriva smisao značenja termina harema Kabe, harema svake džamije, ihrama, muhrima, mahrame kojom muslimanka prekriva svoju kosu i vrat, harema kao ženskog prostora gdje je pristup zabranjen strancima. Može se primjetiti da svi navedeni termini imaju isti osnovni korijen (h r m) što sugerira na ograničenost, zatvorenost, zaštićenost, izuzeće iz uobičajenog .
Kada se musliman okrene prema Mekki odakle je zemlja raširena on se tako duhovno usmjerava prema centru vjerovanja, izvora svekolike duhovnosti. Kur’ an (42:7) naziva je Umm al-Qura– majka gradova. Centralno mjesto Kabe blagosilja grad Mekku svojim prisustvom.
Tradicionalni izvori navode da je to „pupak Zemlje“ u smislu da je Mekka bila prva tačka zemaljska koja je proizašla iz primordijalnog kosmičkog okeana i da se ispod nje počela širiti Zemlja (ostatak), baš kao što se čovjekovo tjelo razvija počevši od pupka.
Doći Kabi znači vratiti se svom izvorištu. Musliman je uvijek svjestan Kabe kao izvorišta svoje vjere pa i samog čovječanstva. Osim što predstavlja Izvorište, ona je i Centar našeg okretanja u namazu i putovanja na hadždž. Prof. Nasr veli da svaki musliman ima statičnu i dinamičnu vezu sa Kabom. Namaz predstavlja statičnu vezu jer postoji stalna veza između svake tačke u islamskom kosmosu i Kabe. Hadždž predstavlja dinamičnu vezu jer se prema Kabi putuje radi obavljanja hadždža. Tako je Kaba Ishodište i Središte islamskog vjerskog univerzuma ne zbog Kabine zemaljske realnosti, već zbog onoga šta označava kao Božija Kuća, jer je ustvari jedino Bog Izvorište i Središte života muslimana.
Muslimani su nazvani ahl al qibla – oni što se okreću prema kibli. Kibla je postala opći tremin za mjesto na koje neko usmjerava svoju pažnju. Muslimani moraju biti ujedinjeni samim okretanjem prema istom centru molitvenog života.
Pojam kible kao centra naših stremljenja je inspirirala nebrojene pojedince u njihovim vjerskim postignućima. Tako Rumi u svojoj Mesneviji opisuje različite kible kojima se ljudi okreću umjesto gledanja prema Mekki ( kibla askete-dobrostivi Bog, kibla pohlepnog-kesa ispunjena zlatom, kibla onih koji obožavaju formu-od kamena lik…)
Da se mi vratimo hadždžu. Hadždž je doista sveta dužnost svakog vjernika. Nema hadždža bez fizičke posjete svetim mjestima. U Kur'anu se spominje da je prvi hram koji je podignut za ljude je onaj u Bekki. Veliki islamski alimi su u samim ovim terminima Mekka-Bekka, Kaba, u svim hadžskim obredima: Arefat, ihram, tavaf, kurban i dr. uvidjeli duboka značenja čijim razotkrivanjem čovjek pronalazi sebe i viši smisao uloge svog života.
Prema učenjacima tarikata hadždž bi bio putovanje prema stvarnoj Kući Božijoj, unutarnjoj Kabi, što naravno podrazumjeva unutrašnje i duhovno putovanje. U tom kontekstu oni naučavaju da Allahova kuća ima raznolike dimenzije, postoji kosmička Kaba i ona koja je smještena u čovjekovoj osobnoj duši. Ta Kaba ili Kuća u nebesima koja se nalazi ponad Kabe zove se Bejt al – ma mur.
Ibn Kesir u svom Kasasu el – enbijanavodi da je Allah dž.š. putem objave pokazao Ibrahimu gdje će sagraditi Kabu. Dalje nam kazuje da se Kaba nalazi ispod nebeskog hrama (El-Bejtu-l-ma mur) tako da bi on, kad bi pao, pao na nju. Takav je slučaj i sa sedam nebeskih hramova. Neki učenjaci prvih generacija kažu da na svakom nebu postoji po jedan hram u kome stanovnici tog neba Allahu čine ibadet. Ti hramovi za stanovnike nebesa predstavljaju isto što i Kaba za stanovnike Zemlje. Allah dž.dš. je tako naredio Ibrahimu a.s. da Mu sagradi hram koji će biti stnovnicima ono što su ti hramovi za meleke na nebesima. Allah mu je pokazao mjesto tog hrama posvećenog Njemu, koje je za to predodredjeno od vremena stvaranja nebesa i Zemlje. To potvrđuje i hadis kojeg navode Buharija i Muslim: „ Ovo mjesto je Allah učinio svetim onog dana kada je stvorio nebesa i Zemlju, pa će ono biti sveto, po Allahovom naređenju, sve do Kijametskog dana“.
Prema tome, možemo govoriti, kako navodi profesor A. Silajdžić, da postoji fenomenalna i nadosjetilna Kaba koja pripada nadfenomenalnom i fenomenalnom svijetu. Svaka od njih se može kvalificirati na dva načina: što se tiče prve ona bi se ponajprije mogla podijeliti na pojavnu džamiju, poznatu također kao Kuću Božiju/harem, i drugo, pojavno srce, također poznato kao Kuća Božija/harem. Nadalje prof. Silajdžić navodi distinkciju između termina Mekka i Bekka gdje ova potonja označava ravni prostor u centru u kojem se podiže Kaba. To su dva diferencirana stanja hijeropovijesno i primordijalno, dva različita regiona teritorijalno svetog mjesta, jedan je općeniti generalni i drugi centarlni (središnji).
TAJNE OBREDA HADŽDŽA
Allahova kuća Kaba ima raznolike dimenzije, od one Kabe koju sagradi Ibrahim do Bejt al – ma murana nebesima. Postoji kosmička Kaba i ona koja je smještena u čovjekovom srcu koje korespondiraju duhovnoj spoznaji ljudi.
Ljudsko dokučivanje smisla Kabe kao mjesta okretanja, kao kible je dohvatanje tajni duhovnog stanja čovjekovog srca.
Gazali, dakako i mnogi drugi alimi, u svakom hadžskom obredu vide tajnu koja može otvoriti vrata ljudskoj duši da pređe onaj prag iza kojeg je sveti prostor. Taj prag jeste crta razdjelnica vječnosti Poruke Božije i sveovodunjalučke prolaznosti.
Da bi se prešao taj prag, da bi vrata spasa bila otvorena našim dušama, čovjek mora poduzeti putovanje prema Bogu a to je hadždž. Na tom putovanju mora biti čist nijet, novac, pa i sama čežnja, žudnja za ovim putovanjem To je suština hodočašća u islamu. U tradicionalnim izvorima se navodi da je Ademu a.s. naređeno da učini posjetu Božijem hramu u Mekki odmah nakon što se pokajao. I Havi je bilo naređeno da učini isto što i Ademu a. s.
Adem je zatekao Havu, kako kažu izvori, na Arefatu, koja je došla iz suprotnog smjera. Sretoše se na mjestu koje dobi ime Arefat (glagolski korijen riječi arefat sugerira da su se Adem i Hava tu upoznali i sreli).
Gazali započinje u svom Ihjau poglavlje o tajnama propisa hadždža sa sljedećom predajom „Jedan od iskrenih i Allahu dž. š., bliskih robova kazao je da mu se Iblis, prokleo ga Uzvišeni Allah, pokazao na Arefatu u liku čovjeka. Bio je mršav, žut, uplakanih očiju i pognutih leđa. Ovaj ga je upitao: „Šta te je rasplakalo?“ Iblis je odgovorio: „Dolazak hadžije na hadždž isključivo radi Allaha, a ne radi trgovine. Bojim se da su došli na hadždž, a da se ne vrate razočarani, što bi me rastužilo.“ Dobri je čovjek upitao: „ Zbog čega je tvoje tijelo oslabilo?“ Iblis je odgovorio: „Hrzanje konja na Allahovom putu, a da su na mom putu, bilo bi mi draže.“ Upitao ga je :“Šta ti je boju promijenilu?“Iblis je odgovorio:“Međusobno potpomaganje zajednice na planu pokornosti Allahu dž.š., a kada bi se međusobno potpomagali u grijehu bilo bi mi draže:“ „A šta ti je leđa savilo“- upitao je dobri čovjek. Iblis je odgovorio: „Riječ roba: Allahu moj molim te za lijek i hajirli završetak ovosvjetskog života! Tada ja kažem :“Teško meni“. Kada će se ovaj zadiviti svojim djelima? Bojim se da je shvatio stvar.“
Ova predaja nam ukazuje na duboki smisao hadždža, džihada, međusobnog potpomaganja i iskrene dove, sa kojima se čovjek uzdiže iznad prolaznosti ovog svijeta u viši svijet. Gazali dalje govori o skrivenim tajnama hadždža koje čovjek može dostići jedino ako sredstva koja osigurava za putovanja na hadždž budu stečena na dopušten način. Bavljenje trgovinom ne smije zaokupiti njegovo srce i donositi brige jer njegove misli trebaju biti usmjerene ka Uzvišenom Allahu a srce staloženo sjećanjem na Njega, veli Gazali.
Ovo je shodno riječima Poslanika koji govori da će na kraju vremena četiri vrste ljudi putovati na hadždž: vladari će putovati radi odmora i rekreacije; imućni će putovati radi trgovine; siromašni će putovati da bi prosili; učači Kur'ana će putovati da bi stekli slavu. Prema tome, naša žudnja, čežnja, sredstva, sve mora biti očišćeno jer jedino u tom prostoru koji jeste harem, čovjek može spoznati tajne hadža. Na takav način zemaljska Kaba koja jeste slika kosmičke Kabe, izgrađuje se u ljudskom srcu, tom stjecištu duhovnog (sa)znanja koje je različito od ovog zemaljskog saznanja.
Tada će vjernik tavaf doživljavati ne samo kao fizičko obilaženje oko Kabe, nego obilaženje srca prisjećanjem (zikr) na Gospodara Kabe. Gazali veli da je tavaf srca snažno osjećanje ovisnosti o Gospodaru, a Kaba je samo forma tog osjećaja u svijetu očitovanja Allahove moći.
Hodanje između Safe i Merve ustvari je hodanje prostorom Uzvišenog Allaha, odlazeći i dolazeće, i pritom pokazujići iskrenost i odanost u službi Njemu i nadajući se Njegovoj milosti, baš kao što čovjek uđe u kraljevske odaje i izađe ne znajući da li će mu vladar ispuniti zahtjev ili će ga odbiti, pa hoda dvorištem uvijek se nadajući da će se vladar smilovati. Hodajući između Safe i Merve treba se prisjetiti hodanja između dva tasa Mizana na Sudnjem danu.
Boravak na Arefatu je podsjećanje na stajanje na Sudnjem danu. Kada se hadžija prisjeti toga, njegovo srce biva ispunjeno strahopoštovanjem i dovom usmjereno ka Uzvišenom Allahu, ne bi li bio proživljen u skupini uspješnih, onih koje je obuhvatila Allahova milost.
Hodočašće je služilo mnogim spisateljima kao simbol putovanja duše ka cilju za kojim čezne. Čitav život se može sagledati kao kretanje kroz maqamat, stanice srca, u nadi dostizanja cilja. Ne treba gubiti iz vida da je putovanje na hadždž nekada činilo veoma tešku obavezu: umiralo se od iscrpljenosti, bolesti, velike opasnosti na putu. Kao što je nekada hodočašće u Mekku bilo povezano sa zastrašujućim opasnostima i poteškoćama tako i unutrašnje hodočašće iziskuje neprestanu budnost. Što je čovjek dulje u haremu / zaštićenom prostoru dalje je od harama/ zabranjenih djela.