SURA DEVEDESET I ŠESTA
EL-´ALEK (ZAMETNA ĆELIJA)
Mekkansko razdoblje
(Iz: PORUKA KUR'ANA, prijevod i komentar, Muhammed Asad, El-Kalem, 2004. god.)
Nema sumnje da prvih pet ajeta ove sure predstavljaju sami početak objave Kur'ana. lako se tačan datum ne može ustanoviti sa sigurnošču, svi stručnjaci se slažu u tome da su ovih pet ajeta bili objavljeni u posljednioj trećini mjeseca ramazana, trinaest godina prije Hidžre (što odgovara julu ili augustu 610. g. nove ere). Muhammed je tada imao četrdeset godina. U tome periodu njegovog života „usamljenost mu je postala draga, on se povlačio u samoću u pećinu brda Hira’ [blizu Mekke] i tamo se predavao usrdnoj pobožnosti“ koja se sastojala u dugim bdijenjima i molitvama (Buhari). Jedne noći, Melek Objave mu se iznenada pojavi i reče: „Čitaj!“ Muhammed je u prvi mah pomislio da se od njega očekuje da čita pravo pismo, a pošto je bio nepismen, nije bio u stanju to učiniti; i tako on odgovori: „Ja ne umijem čitati!“ – našto melek, po njegovim vlastitim riječima, „zgrabi me i pritisnu uza se dok nisam izgubio svaku snagu; onda me pusti i reče: `Čitaj!’ Ja odgovorih: `Ja ne umijem čitati…!’ Onda me on zgrabi opet i pritisnu me uza se dok nisam izgubio svu snagu; onda me pusti i reče: `Čitaj!’ – našto ja [opet] odgovorih: `Ja ne umijem čitati…!’ Zatim me on zgrabi i pritisnu uza se treći put; onda me pusti i reče: `Čitaj u ime Uzdržavatelja svoga, koji je stvorio – stvorio čovjeka od zametne ćelije! Čitaj – jer Uzdržavatelj tvoj je Najdobrostiviji …'» i tako je Muhammed shvatio, u iznenadnom nadahnuću, da je pozvan da „čita“, tj. da primi i shvati Allahovu poruku čovjeku.
Gornji izvaci navedeni su iz trećeg hadisa odsječka Bed'u ‘l-Wahj, koji formira uvodno poglavlje Buharijeva Sahiha; skoro identične verzije ovog hadisa nalaze se na druga dva mjesta u „Buhariji“ kao i kod Muslima, Nesa'ija i Tirmizija.
Ajeti 6-19 ove sure nešto su kasnijeg datuma.
U ime Allaha, Svemilosnog, Darivatelja milosti:
(1) Čitaj[1] u ime Uzdržavatelja svoga koji stvara –
(2) stvara čovjeka od zametne ćelije![2]
(3) Čitaj – jer Najdarežljiviji je Uzdržavatelj tvoj
(4), Koji je poučio [čovjeka] peru –
(5), poučio ćovjeka onome što nije znao![3]
(6) Ne! Čovjek se zbilja uzobijesti
(7) čim pomisli da je samom sebi dovoljan;
(8) a, zaista, Uzdržavatelju tvome svi se moraju vratiti![4]
(9) Jesi li ikada razmišljao o onome koji brani
(1o) robu [Allahovom] da se moli?[5]
(11) Jesi li razmišljao da li je on na Pravome Putu,
(12) ili je zaokupljen sviješću o Allahu?[6]
(13) Jesi li razmišljao [ne] dokazuje li on, možda, da je Istina laž i ne okreće li Istini leđa?[7]
(14) Zar on ne zna da Allah sve [vidi]?
(15) Ne! Ako ne odustane, Mi ćemo ga, sasvim sigurno, povući dolje za kiku njegovu[8]-
(16) za lažljivo, buntovno čelo! –
(17) a onda – neka pozove [upomoć] savjetnike svoje [lažne] mudrosti,[9]
(18) [a] Mi ćemo pozvati sile nebeske kazne!
(19) Ne! Ne obaziri se na njega već padaj na sedždu [pred Allahom] i nastoj da [Mu] se približiš!
[1] Misli se: „ova Božija Knjiga“. Imperativ iqre’ može se prevesti kao „čitaj“ iii „kazuj“. Prvi prijevod je, po mome mišljenju, daleko prihvatljiviji u ovom kontekstu budući da pojam „kazivanja“ (recitiranja) implicira samo usmenu predaju – s razumijevanjem ili bez njega – nečega već napisanog ili predatog pamćenju, dok „čitanje“ primarno označava svjesno primanje – uz glasno izricanje iii bez njega, ali s namjerom da se shvati – riječi i ideja primljenih iz nekog vanjskog izvora, u ovom slučaju, poruke Kur'ana.
[2] Prošlo vrijeme u kome se javlja glagol haleqa u ova dva ajeta ima cilj da označi da se čin Božijeg stvaranja (halq) zbio i da se stalno ponavlja. Isto tako je vrijedno pažnje da upravo ova prva kur'anska objava aludira na čovjekovu embrionalnu evoluciju iz „zametne ćelije“ – tj. iz oplođenog ženskog jajeta – stavljajući tako u kontrast primitivnost i jednostavnost njegova biološkog porijekla sa njegovim intelektualnim i duhovnim mogućnostima: kontrast koji jasno ukazuje na postojanje svjesnog plana i svrhe u temelju stvaranja života.
[3] „Pero“ se koristi ovdje kao simbol za umijeće pisanja ili, specifičnije, za sve znanje zabilježeno pisanjem; to objašnjava simbolični poziv „ Čitaj!“ na početku ajeta 1 i 3. Čovjekova jedinstvena sposobnost da prenosi, pomoću pisanih zapisa, svoje misli, iskustva i mudrost s osobe na osobu, s pokoljenja na pokoljenje, i sa jednog kulturnog, okruženja na drugo daje ljudskom znanju kumulativan karakter; a pošto, zahvaljujući sposobnosti koju mu je Bog dao, svako ljudsko biće učestvuje, na ovaj iii onaj način, u kontinuiranoj akumulaciji znanja čovječanstva, o čovjeku se govori da ga „Bog poučava“ stvarima koje pojedina osoba ne zna – a, zaista, i ne može znati – sama po sebi. (Ovaj dvostruki naglasak na čovjekovoj potpunoj ovisnosti o Bogu, koji ga stvara kao biološko biće i usađuje u njega volju i sposobnost da stječe znanje, poprima svoj konačan akcent, da tako kažemo, u slijedeća tri ajeta.) Nadalje, Božije „poučavanje“ čovjeka znači i čin Njegova objavljivanja, preko vjerovjesnika, duhovnih istina i moralnih standarda koji ne mogu biti jednoglasno ustanovljeni samo preko ljudskog iskustva i razmišljanja; na taj način se opisuje fenomen Božije objave kao takve.
[4] Dosl. „je povratak (er-rudž`a)“. Ova imenica ima ovdje dvostruku implikaciju: „Svako će neizbježno biti doveden pred Boga za suđenje“, kao i: „sve što postoji vraća se Bogu kao svome izvoru“. U krajnjoj analizi, iskaz dat u ajetima 6-8 odbacuje kao apsurdnu arogantnu pomisao da bi čovjek ikada mogao biti sam sebi dovoljan i, prema tome, „gospodar svoje viastite sudbine“; nadalje, on implicira da su svi moralni pojmovi – tj. svako razlikovanje između dobra i zla, ili onoga što je ispravno i krivo – nerazlučivo povezani sa pojmom čovjekove odgovornosti Vrhovnoj Moći; drugim riječima, bez takvog osjećaja odgovornosti – svjesnog iii podsvjesnog – pojam „moralnosti“ kao takav gubi svaki smisao.
[5] Doslovno „koji zabranjuje [Božijem] robu kada se moli“, implicirajući pokušaj sprečavanja. Pošto izgleda da se ovo odnosi na javnu molitvu, većina klasičnih mufessira vidi u ovome odlomku (koji je objavljen barem jednu godinu nakon prvih pet ajeta) aluziju na Ebu Džehla, Vjerovjesnikova najogorčenijeg protivnika u Mekki, koji je ustrajno pokušavao da spriječi poslanika Muhammeda i njegove sljedbenike da klanjaju ispred Kabe. Međutim, nema sumnje da je svrha gornjeg odlomka daleko izvan bilo kojeg historijskog slučaja ili situacije budući da se on odnosi na sve pokušaje, u svako doba, da se vjeri (simboliziranoj u glasu „moliti“) ne prizna njezina legitimna funkcija u oblikovanju društvenog života – pokušaje učinjene bilo u uvjerenju da je religija „privatna stvar“ svake osobe i, prema tome, ne treba da se „miješa“ u područje društvenih razmatranja, bilo u podržavanju iluzije da je čovjek iznad svake potrebe za metafizičkim vodstvom.
[6] Doslovno „ili zapovijeda svijest o Bogu (taqwa)“ – tj. da li je njegov cilj produbiti svijest o Bogu svojih bližnjih insistirajući na tome da je vjera čisto osobna stvar; očigledna implikacija je da to nije njegov cilj, i da on nije na Pravome Putu misleći i djelujući onako kako to čini. Kroz cijelo ovo djelo, termin taqwa – koji se ovdje javlja najranije u hronologiji kur'anske Objave – prevođen je sa „svijest o Bogu“, s istim značenjem koje se pridaje glagolskim oblicima iz kojih je ova imenica izvedena. (V. isto tako suru 2, primjedbu 2.)
[7] Misli se: „zato što se on u svojoj aroganciji ne može s tim suočiti“.
[8] Ili: „za njegov pramen kose na tjemenu [čelu]“ – stari arapski izraz koji označava nečiju potpunu potčinjenost i poniženost (v. 11:56 i odgovarajuću primjedbu 80). Međutim, kao što ističe Razi, „pramen kose“ (nasija) ovdje je upotrijebljen metonimijski za mjesto na kome pramen raste, tj. čelo (usp. isto tako Tadžu ‘l-`arus).
[9] Doslovno „svoj savjet“. Prema mufessirima koji nastoje tumačiti ajete kao ovaj u čisto historijskom kontekstu, ovo može biti aluzija na tradicijski savjet staraca (daru ‘n-nedwa) u paganskoj Mekki; ali ja mislim da je to vjerovatnije aluzija na aroganciju koja tako često zavodi čovjeka na posmatranje sebe kao „samom sebi dovoljna“ (ajeti 6-7 gore).