Piše: Jusuf Trbić
Sjećam se kao da je juče bilo. Zvonili su telefoni, poručivali smo jedni drugima na sve načine, u šoku, u nevjerici : srušene su džamije! Da li je to moguće? Mnogi od nas doživjeli su strahote, mnogima su pobijeni njihovi najbliži, živjeli smo u strahu od svakoga jutra koje je svitalo, ali vijest o rušenju džamija bila je nešto najgore što nas je zadesilo. U našim srcima zavladala je tišina teža od olova. Pitali smo se : kakvi su to divljaci, koliko nas mrze ti ljudi kad su u stanju srušiti ono što je vijekovima bilo tu, što je Turska carevina čuvala, a mi poštovali? A bio je to samo dio detaljnog i preciznog velikosrpskog plana, fašističkog plana, koji je iscrtao pravce eliminacije čitavog jednog naroda, naroda koji je vijekovima živio na ovome tlu. Taj je plan nastao davno, samo je tokom vremena dorađivan, da bi se u punom sjaju pojavio 1941. godine, pod nazivom “Homogena Srbija”. Bio je to detaljan i konkretan program četničke komande, koja je jasno odredila koje zemlje će Srbi uzeti, koliko će nesrba pobiti i raseliti, na koje načine, u kojim rokovima. Čitav Drugi svjetski rat četnici su, uz pomoć Nijemaca i Nedićeve vlade, sprovodili taj program, kamom i metkom. Ali, izgubili su, kao i njihove gazde, Nijemci. Antifašistički front, s Titovim partizanima na čelu, pomeo je taj fašistički šljam i poslao ga na otpad istorije.
Tako se tad činilo.
Ali, fašizam teško umire. Hitlerov plan stvaranja Velike Njemačke uništenjem nepodobnih naroda, i dalje je, kako se pokazalo, bio privlačan za mračne umove nacionalista. Titova smrt podstakla ih je da ponovo ožive stare apetite, počela su klicanja ustašama i četnicima, Paveliću i Draži, povađeni su iz korica stari noževi, aveti Velike Srbije i Velike Hrvatske izronile su iz dubina istorije, zavijorile su se zastave smrti, a siroti Bošnjaci opet su se našli na raskršću vjetrova. Ono što se počelo događati 1991. i 1992. godine bilo je već odavno spremno, do najsitnijih detalja, i čekala se samo prilika. Svijet je znao šta se sprema, mnogi su podržavali zločinačke planove da se konačno uklone muslimani iz Evrope, ali su najozbiljnije sile, Evropska Unija i SAD, ponudile mogućnost da Jugoslavija uđe u zajednicu evropskih naroda i NATO, pa da se onda dijeli, a da međunarodna zajednica sve to pomogne s pet milijardi dolara. Ponudu koju je donio Žak Delor glatko su odbili Milošević i Tuđman. Ostalo znamo.
Pokolj civila u Bijeljini, u prvim danima aprila 1992. godine, pokazao je kako će se stvari odvijati. Otimanje vlasti, istjerivanje s posla, privođenja, naizgled nasumična i nemotivisana ubistva bespomoćnih, noćna odvođenja, pljačke, silovanja, ponižavanja svih vrsta, logori i prisilni rad, stalni i neprekinuti teror, bjesomučna propaganda koja Srbima uliva u glavu da su oni nadmoćna rasa koja ima pravo i da otme i da ubije nekažnjeno, da svi Srbi treba u tome da učestvuju, po cijenu života, jer onda neće biti krivih ni za šta. I poruka drugima : da su oni niža bića i da treba da odu, ovako ili onako.
Jedna od važnih stavki bila je brisanje identiteta žrtava, posebno kulturnog identiteta, pa su Bošnjaci označavani kao Turci ili kao Srbi koji su, greškom, prešli na islam, kao “kvaran genetski materijal”, kao niža bića koja moraju nestati, da bi pobjedničkoj rasi dali mogućnost svestranog razvoja. U to ime donijet je i plan rušenja džamija, kao konačnog koraka u brisanju nepoželjnog naroda s lica zemlje, da bi se pokazala odlučnost i organizovanost nove vlasti, i da bi se Bošnjacima poslala jasna poruka : ovdje za vas više nema mjesta. Rušenje džamija u Bijeljini počelo je 13. marta 1993. godine, i trajalo dva dana, a izvele su ga specijalne ekipe srpske vojske, uz asistenciju policije. Policajci su dan prije obilazili bošnjačke kuće u okolini i upozoravali ih da ne izlaze, a zatim i da brzo poprave polupane prozore i namire crepove na krovovima, da ne bi platili glavom. Srušena je i centralna bijeljinska džamija – Atik džamija, koju je sultan Sulejman Veličanstveni sagradio polovinom šesnaestog vijeka, pa Salihbegovića džamija iz osamnaestog vijeka, džamije u Pašinim Baščama (iz sedamnaestog vijeka) i Krpića džamija ( 1870.), kao i turbe Sadik-age bimbaše. Nakon toga srušene su i džamije u Janjarima ( 1867.), Atmačićima ( 1937.), Glinjama ( džamija Azizija iz sedamnaestog vijeka), u Trnovi (1830.), srušene su sve tri džamije u Janji, među njima i Atik džamija. Za nešto više od mjesec dana porušene su i sve džamije i svi muslimanski vjerski objekti na prostoru koji su okupirale Karadžićeve snage, na isti način, po istom scenariju. Potpuno je uništeno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih drugih vakufskih objekata. Nije ostalo ništa, ni kamen na kamenu.
Riječ holokaust označava pogrom Jevreja u Drugom svjetskom ratu, a nastala je od dvije grčke riječi : holos, što znači sve, i kaustos, što znači spaljeno. U Bosni su karadžićevci spalili sve muslimanske vjerske objekte, sistematski, planski, i to je bio pravi holokaust bošnjačke vjere i kulture. I niko za to, do dana današnjeg, nije odgovarao. Čak ni Dragan Davidović, Dodikov drug, koji je u to vrijeme bio ministar vjere, dakle najodgovorniji čovjek za ovo nečuveno divljaštvo. Za rušenje džamija on je bio nagrađen dugogodišnjom službom na mjestu direktora RTRS-a. Džamije su na “svojoj” teritoriji porušili i hrvatski fašisti, sve, pa čak i onu u Počitelju. Jedino Bošnjaci to nisu činili, pogotovo ne planski i sistematski, i crkve su ostale nedirnute i u Sarajevu, i u Tuzli, i u Bihaću, i u Zenici. Čak i u Srebrenici se niko ni kamenom na crkvu nije bacio.
Do dana današnjeg za rušenje džamija niko nije odgovarao, mada su sve srušene tamo gdje nije bilo ratnih dejstava, a rušenje džamija spada u ratni zločin. Ne zna se ko je to naredio, ko je akcije rušenja izveo, ko je sve to omogućio. I kao da to nikoga ne interesuje, ni tužilaštva, ni sudove, ni političare, ni medije, nikoga. Čak ni nas Bošnjake, jer se tužbe za rušenje džamija mogu na prste prebrojati.
Jednom sam napisao kratku pjesmu o rušenju bijeljinske Atik džamije, pod naslovom “Rana”. Pjesma ovako glasi :
U martu devedeset treće
Digli su u vazduh
Džamiju Sulejmanovu
Na zemlji ranu otvorili
Sad bijela džamija
Među oblacima lebdi
Između dana i noći
Čeka da rana zaraste
Nit može u nebo da se popne
Niti u ljude da se vrati
Tako je bilo nekad. Ali, naša džamija se vratila, vratile su se i druge, ili se vraćaju. I mi s njima.
Ako su velikosrpski fašisti htjeli da nam rušenjem džamija pošalju poruku da za nas ovdje više nema mjesta, mi njima obnovom džamija šaljemo poruku da se mi vraćamo i da više nikad nećemo otići.
To treba da znaju.