Piše: Emir Musli…
Državnom himnom, prigodnim govorima, sjećanjem na patnje i cvijećem za ubijene, predstavnici saveza logoraša BiH i udruga logoraša iz Bosanske krajine, Podrinja, Posavine i Semberije 1. aprila obilježili su 22. godišnjicu osnivanja zloglasnog koncentracionog logora u selu Batković pored Bijeljine. Batković je prvi osnovani i zadnji ukinuti logor u BiH, a za zločine u njemu do sada niko nije osuđen.
Mučenje i ubijanje
Mehmed Đezić, predsjednik Udruženja logoraša Janje i Bijeljine, podsjetio je da je kroz ovaj logor, u periodu 1992-1995, prošlo preko 2.500 logoraša iz svih krajeva BiH. Radilo se uglavnom o civilima koji su prethodno prošli golgotu logora Manjača, Trnopolje, Luka, Sušica ili su u Batković dovođeni iz svojih kuća u Janji i Bijeljini. “Najmanje 80 logoraša izgubilo je živote u hangarima logora ili na ratnim linijama gdje su odvođeni na kopanje rovova ili kao živi štit. Posmrtni ostaci mnogih od njih još uvijek nisu pronađeni,” kazao je Đezić.
Nećemo zaboraviti patnje i stradanja
“Ovdje smo da odamo počast svim ubijenim logorašima u BiH. Logor Batković je jedan od 657 logora u BiH kroz koje je prošlo 25.000 logoraša i u kojima je ubijeno hiljade logoraša za čijim posmrtnim ostacima se još uvijek traga. Ovo su mjesta stradanja i silovanja,” kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH i dodao: “Želimo da prenesemo jasnu poruku da patnju i stradanja logoraša u BiH nećemo zaboraviti. Danas su ovdje preživjeli logoraši, od Krajine, Posavine, Semberije, Podrinja. Pitam se da li je bilo logora i logoraša jer se 18. godina žrtve torture bore za zakonsko regulisanje prava žrtava.”
Ubijani smo zbog imena
Uz Đezića i Meškovića govorili su Bakira Hasečić, Mujo Hadžiomerović, Mirsad Đapo, Ramiz Salkić, Aleksandra Letić, Jusuf Trbić i Nihad Ključanin. “Ovaj logor je otvoren 1. aprila, prije bilo kakvog ratnog sukoba u BiH, što znači da je velikosrpska fašistička ideologija davno prije toga sve isplanirala. Ovaj logor je dokaz da je ta ideologija spremala etničko čišćenje. Niko ovdje nije doveden zbog lične krivice, nego zbog svog imena. Svi smo mi logoraši. Svi smo mi mučeni i ubijani u tom logoru kao dio sistema eliminacije cijelog jednog naroda,” kazao je bijeljinski publicista Jusuf Trbić.
Ovome treba stati ukraj
Nihad Ključanin iz Sanskog Mosta u logoru je saznao za rođenje kćerke. Jučer se prisjetio najtežih mjeseci svog života. “Sramota je što nam nisu otvorili ove hangare, da vidite gdje smo zimu proveli. Za smrt logoraša niko nije odgovarao i vidite li farse koja se zove Okružno tužilaštvo u Bijeljini i suđenje optuženima za zločine u ovom logoru. Tužilac Nebojša Jovanović je nekadašnji vojni tužilac u Vlasenici i ništa me kao svjedoka nije pitao o logoru. Ovaj prostor je najgorom vrstom zločina stvaran i država Bosna i Hercegovina tome treba stati ukraj,” kazao je Ključanin.
Dokumentarni film o logorima
Na poljoprivrednom dobru u Batkoviću bio i publicist Avdo Huseinović, koji sa ekipom snima dokumentarni film o logorima u BiH. “Prvi put sam ovdje i Batković u ovom filmu zauzima posebnu minutažu. Ovo je specifično mjesto gdje su ljudi dovođeni sa različitih strana. Ovdje smo da napravimo nekoliko svjedočanstava o strahotama u Batkoviću,” kazao je Huseinović.
Krvavi Bajram
Pakao za Bošnjake i ostale nesrpske stanovnike Bijeljine počeo je 31. marta, odnosno 27. noći Ramazana 1992. godine. Sporadičnim puškaranjem počela je dugo pripremana generalna proba agresije na BiH. Propagandna mašinerija sve je predstavila kao pokušaj “islamskih ekstremista” da zauzmu Bijeljinu, a potom su stigli “spasitelji” iz Srbije, koji su sedmicama prije logorovali na obalama Drine. Dok su Arkanove ubice i njihovi domaći pomagači ubijali civile u Bijeljini, bivša JNA dovršavala je infrastrukturu logora Batković. Dok su Bijeljinci sahranjivali najmanje stotinu svojih ubijenih, žena, djece i starijih, Batković je bio spreman za daljnju realizaciju plana etničkog čišćenja prostora RS.
Prvi dan Bajrama osvanuo je 4. aprila. Bijeljinske mahale skrhane bolom, okovane zebnjom. Džamije oskrnavljene, opustošene. Mnoge žrtve bačene su u Drinu, a u bijeljinskoj mrtvačnici očevici su izbrojali najmanje stotinu tijela. Bez dženaze, u bijeljinska mezarja ukopani su Bisera Bišanović, njene kćerke Nermina i Mirsada, unuk Damir, potom maloljetna braća Belkić, otac i sin Komšići i mnogi drugi nedužni Bošnjaci. Ne zna se tačan broj ubijenih Bošnjaka, Albanaca i Roma, a mnogi se i danas vode kao nestali.
Lokalna vlast u Bijeljini tada, a i danas, bila je u rukama SDS-a. Oni ove dane slave kao pobjedu, kao oslobođenje. Polažu se vijenci “oslobodiocima” Bijeljine, a nikada do sada nije se čula riječ priznanja, osude ili pokajanja. Bošnjaci su obilježili godišnjicu osnivanja logora Batković, a danas, 2. aprila, u Atik džamiji proučit će se tevhid ubijenim civilima. U mezarju Lipić-Selimovići bit će proučena Fatiha, a kada će zločinci odgovarati za svoja nedjela, na to odgovore treba tražiti u budućnosti.