Život je od Kabe svetiji

Život je od Kabe svetiji

Život je od Kabe svetiji

„Napao te je sluga Mugire ibn Šu’be, Ebu Lu’lu, vatropoklonik“. Omer r.a. je rekao: „Allah ga ubio! A naredio sam da se prema njemu lijepo postupa. U svakom slučaju, hvala Allahu, pa nije dao da me ubije musliman“.

Vijest da je u Bagdadu ili u nekom drugom muslimanskom gradu podmetnuta bomba ili se neki samoubica raznio, te da je poginulo trideset, više ili manje ljudi, te da ih je toliko i toliko ranjeno sutradan je već stara vijest. U  nekoj drugoj muslimanskoj prijestolnici desilo isto ili još gore, već danas. Vijesti o pogibiji muslimana od muslimana su postale toliko obične da je čudnija vijest u kojoj se kaže da u Londonu pada kiša.

Kada bi ovih riječi Omerovih mi, muslimani bili svjesni i veličine ove poruke sadržane u zahvali Bogu što ga nije ubio musliman, naše stanje bilo bi drugačije. Ummet bi bio zajednica koja utiče i kreira svjetske tokove a o sebi bi sigurno sami odlučivali bez potrebe pomoći tzv. velikih sila. Naše stanje danas zavisi, žalosno je to i spomenuti, od susreta dvojice ministara vanjskih poslova. Da li će biti više ili manje mrtvih u Siriji, odlučuje se u Ženevi.  Zna li ummet, znaju li muslimani, jesmo li čuli ovaj Poslanikov hadis?

Abdullah ibn Abbas prenosi: „Poslanik je gledao u Kabu, rekao je LA ILAHE ILLELLAH, kako si čista i dražesna, kako je lijep tvoj miomiris i kako je velika tvoja svetost! Ali vjernik je po svojoj nepovrjedivosti (hurmetu) veći od tebe. Allah te je zaista učinio svetom, ali On je nepovrjedivim učinio i vjernikov imetak, njegovu krv, njegovu čast i zabranio da vjernik o vjerniku ima loše mišljenje“./Medžme-u-zevaid/.

Svi muslimani svijeta, bez obzira na mezheb ili neku drugu razliku u odnosu na braću iz istog ummeta okreću se prema kibli. Isti im je životni orijentir. To mjesto je sveto. Čusmo Poslanika da kaže, čovjek, mu’min, život njegov, čast i imetak su svetiji i od same Kabe. Manje bi bilo zlo i grijeh manji kad bi se Kaba srušila od onoga što se sada ummetu dešava. Iako se svi okrećemo jednom orijentiru, dezorijentirani smo, ne znamo kojom stazom da krenemo, šta su prioriteti u našem djelovanju kako bi na pravi put izašli i kako bi Poslanikov vapaj za zaštitu ljudskoga života stigao do našeg uma i kako bi mi svi konačno razumjeli šta je vjera stvarno.

Ibn Omer r.a. prenosi da je Poslanik a.s. rekao: „Skupino muhadžira, molim od Allaha zaštitu, da vas ne zadesi pet stvari kojima će ljudi biti iskušani:

– Raznim bolestima i epidemijama koje su generacijama ranijim nepoznate bile bit će iskušani ljudi kad im nemoral bude obična i javna stvar.

– Oskudica, glad, kriza i nepravedna vlast bit će vam iskušenje kad jedni druge budete varali i kad među vama nepovjerenje zavlada.

– Suša, to će vas zadesiti kad obavezu zekata prestanete ispunjavati. Stoci će se Allah prije smilovati nego vama koji ste na riječ Božiju gluhi.

– Neprijatelja ćete za gospodara imati i on će vaša bogatstva krčmiti kad ugovor sa Allahom i Poslanikom prekinete.

– A razdor, smutnju i svađu ćete živjeti kad vi i vaše vođe Allahovoj Knjizi leđa okrenete i kad iz nje budete birali šta ćete živjeti“/Ebu Davud/.

Obazrimo se oko sebe i pogledajmo sebe. Pogledajmo taj Pejgamberov ummet kojem Allah dž.š. kaže da je pravedna zajednica koja će narodima drugim svjedočiti da je opomena Božija došla. Je li nemoral zavladao i javan postao? Ko danas osuđuje to što se tri ili četiri mjeseca nakon udaje, mlada porodi? Ko osuđuje tzv. parade ponosa i druge radnje za koje Allah dž.š. kaže da su u zlu pretjerivanje? Je li oskudica i kriza i u društvu nepravda a isto to društvo divi se i uzdiže nepoštene, korumpirane a političkim moćnicima tepa. Je li neprijatelj zavladao i sve u našem, islamskom svijetu kontrolira pa i demokratiju u njemu dozira jer vojni puč zaštitom demokratije naziva. Razdor i nesloga je tu također. Sve ono što je Poslanik želio da nas zaobiđe, tu je. Tu je zato što smo mi svojim življenjem od propisa Knjige Božije daleko, to uzrokovali.

Nakon Poslanikova preseljenja na Ahiret, halifa Ebu Bekr imenovan je vođom muslimana. On je za kadiju medinskog odredio Omera r.a. Nakon izvjesnog vremena Omer dolazi Ebu Bekru i traži od njega da ga oslobodi te dužnosti. Ebu Bekr ga pita za razlog, da li to traži zbog težine posla sudijskog? Hazreti Omer odgovori da je razlog taj što u Medini uopće ne treba sudija. Svaki stanovnik Medine zna svoju dužnost i potpuno je pravilno izvršava. Svaki od njih želi dobro drugome kao samome sebi. Kad neko od njih za kratko vrijeme bude odsutan, svi pitaju za njega gdje je i šta je s njim. Ako se neko razboli drugi ga obilaze, ako neko osiromaši drugi ga pomažu, ako nekog zadesi nesreća drugi su uz njega. Njihova vjera je iskrenost i međusobno savjetovanje. Njihov moral je upućivanje na dobro a odvraćanje od zla. Ti se ljudi uopće ne parniče. I po godina dana prođe a da niko ne dođe u sud.

Šta je ove ljude načinilo ovakvim? Ista ona Knjiga koju mi u našim kućama imamo i isti onaj sunnet kojeg mi dobro poznajemo. Što se tiče Knjige, naš odnos prema njoj se sveo na to ko ju ljepše čita i uči. A sunneta što se tiče naš odnos prema njemu se sveo na svađu ko po sunnetu klanja a ko ne. Zato su nama svetije od ljudskih života stvari koje svetost uopće ne zaslužuju i zato je nama normalno da musliman ubija muslimana.

Uzvišeni Bože, molimo te da nas od smutnje zaštitiš. Amin!

Izet ef. Čamdžić

20.09.2013.god.