Piše: Dragan Bursać, facebook…
Stojim međ’ vojskom nišana. Stojim međ’ mezarjem nevino ubijenih Kozarčana. Međ’ armijom pravednika. Stojim međ’ ljudima, koje je neko pobio u moje ime.
A taj neko je nosio uniformu iste boje i oznaka kao i ja. Taj neko i ti neki su bili vojnici VRS. Ti neki, imenovani i mnogi neimenovani, samo u Kozarcu su pobili bezmalo 1500 duša. Od prabake, do djeteta u kolijevci.
Moji sunarodnici i moji saborci..
I da, iste smo uniforme nosili.
A Kozarac i Kozarčani su me dočekali kao nekog posebnog. Ugostili, kao sebi najdražeg, kao malo vode na dlanu čuvali, ljubavlju zadojili i energijom napunili.
Da, to su preživjeli logoraši, djeca, očevi i majke pobijenih Kozarčana, da to su ljudi koje je neko sličan, a nesličan meni pokušao zatrijeti. Da, tu je bio Čovjek koji je nakon dženaze očeve, koji je ubijen na Korićanskim stijenama došao i pružio mi ruku.
Najmanje, ali najmanje što su Kozarčani mogli uraditi nakon svega je da NIKADA više ne progovore niti jednu jedinu riječ sa bilo kojim Srbinom.
Ali Ljudi ne generalizuju. U tome je veličina.
Biraju biti sa Ljudima!
Dočekaše me sa LJUBAVLJU zagrljajima i toplinom kakvu sam rijetko gdje osjetio.
To je trijumf LJUBAVI i LJUDI kojima se klanjam. Došao sam među njih i bio nagrađen.
Ovo je za mene nagrada! Pobjeda ljubavi na mjestu gdje je posijana mržnja.
Jedan od najvažnijih dana u mom životu!
Hvala vam LJUDI!