Piše: Jusuf Trbić…
Tekst o izmjeni naziva ulica u Janji izazvao je veliko interesovanje, jer je našim ljudima važno sve što se događa u našem kraju. A to jeste bio važan korak za Bošnjake, pogotovo za one koji ovdje žive. Ali, mi nećemo stati na tome.
Na nedavnoj sjednici Gradske skupštine otvorio sam žučnu polemiku o Turističkoj organizacije Bijeljine, jer njen izvještaj, kao i web stranica, pokazuju tamno lice naše stvarnosti. Turistička organizacija, koju finansira Grad od para svih poreskih obveznika, pa i Bošnjaka, ne samo da ni jednim slovom ne ukazuje da ovdje ima ikoga drugog osim Srba – pravoslavaca, već nema ni slova o državi BiH. Ni jednog jedinog. Umjesto toga, na jednom mjestu piše da se “bijeljinski kraj graniči sa Republikom Hrvatskom, Srbijom i Federacijom BiH”. Dakle, entiteti su države, a bijeljinska Turistička organizacija sarađuje sa gradovima i opštinama samo u Srbiji i Republici Srpskoj. I nema dalje.
Među turističkim atrakcijama koje se preporučju turistima, pored crkava i manastira, od kojih neke zaista vrijedi obići ( na primjer manastir Tavna i stara crkva, pored ostalih), nalazi se čak i stari neboder, koji ne bi nikome bio atrakcija i da je napravljen nasred pustinje. Pa onda kuća Mage Živanović, koja je polusrušena i toliko zapuštena, da predstavlja pravo ruglo. Ja sam ranije, u nekoliko navrata, tražio da se ta kuća renovira i sačuva, po svaku cijenu, jer bi to mogao biti simbol ovoga grada. Ali, uzalud. Za promotore bijeljinskog turizma atrakcija je i Narodna biblioteka, čija zgrada od betona i stakla neće biti nikome atrakcija ni za hiljadu godina. A tu je čak i drvo na kojem se, navodno, jednom pojavio lik Isusa. Ali, pored takvih “turističkih atrakcija”, nije bilo mjesta za jedini gradski nacionalni spomenik kulture pod zaštitom države – Atik džamiju. Nju ovi vajni turistički poslenici ni ne pominju. A ne pominju ni Novo Selo, koje je krajem prošle godine proglašeno nacionalnim kulturnim dobrom BiH, i stavljeno na listu ugrožene kulturne baštine.
Njima ću od sad, na svakoj sjednici Gradske skupštine, postavljati isto pitanje : zašto ova dva spomenika kluture nisu stavili na svoju stranicu, i kad će to učiniti. Sve dok to ne urade.
A na sjednici koju sam pomenuo, iskoristio sam priliku i pitao načelnika Stambeno-komunalnog odjeljenja Tomicu Stojanovića zbog čega nema ni jednog putokaza za Atik džamiju. Bijeljinci će se sjetiti da u centru grada ima nekoiko putokaza koji govore gdje se nalaze neke važne zgrade (opština, sud, itd) kao i crkve u gradu, ali nigdje nema džamije. Načelnik mi je obećao da će to biti učinjeno. I obećanje je ispunio. U petak 13. februara, na trgu, preko puta Gradske vijećnice, postavljena je tabla na kojoj se, pored ostalih, nalazi i ime Atik džamije, na bosanskom i engleskom jeziku.
Eto, i to je jedan mali korak, što bi novinari rekli : civilizacijski iskorak, koji pokazuje ne samo pravac kojim treba ići da se do neke građevine dođe, već i pravac kojim svi treba da idemo u budućnost. Bosna je uvijek bila primjer zajedničkog života, i nadajmo se da će tako biti i u godinama i vijekovima koje su pred nama.