ISLAM JE LAHAK – NEMOJTE GA ČINITI TEŠKIM

ISLAM JE LAHAK – NEMOJTE GA ČINITI TEŠKIM

Autor: Marwa Abdalla, preveo i obradio hfz. Jusuf Džafić 

Sjećam se razgovora koga sam nedavno imala sa svojom komšinicom i prijateljicom, koja je slučajno bila nemuslimanka.

  Upravo sam se bila vratila sa islamskog skupa, ali kad sam joj to napomenula, pogledala me je sa zabrinutošću i upitala:

  Niko ne zagovara ekstremizam (krajnost) na takvim stvarima, zar ne?

  Skoro sam se nasmijala, ali sam shvatila ozbiljnost stanja. Uvjerila sam je da na dnevnom redu nije bilo išta što zagovara ekstremizam.

  Bila sam pogođena nesretnom ironijom da se krajnost obično povezuje sa islamom, kad se, u stvari, umjerenost smatra jednim od temeljnih gledišta muslimanskog vjerovanja. Kur’an jasno poručuje:

  Zbog toga smo vas učinili “veset” (umjerenim) narodom, kako biste mogli biti svjedoci za cijelo čovječanstvo, i kako bi poslanik bio svjedok protiv vas. (2: 143)

  Riječ “veset” se u arapskom jeziku može odrediti na više načina. Znači pravedan, uravnotežen, umjeren i najbolji.1

  Ovaj ajet jasno objašnjava pogled koji muslimani imaju da Bog hoće da oni budu uravnotežen i umjeren narod, kako bi poslužili kao “svjedok” i uzor ostatku čovječanstva.

  Stoga, kako, tačno, umjerenost u islamu izgleda?

 

 

  Suprotnost umjerenosti

  

  Jedan od najboljih načina da se nešto objasni jeste da se prvo prouči njegova suprotnost, pa bih voljela da počnem kratkim objašnjenjem krajnosti (ekstremizam).

  Ekstremizam je vjera u ideje koje su veoma daleko od onoga što većina ljudi smatra ispravnim i razumnim. Bilo da su previše kruti ili previše slobodni (liberalni) u svom razumijevanju islama, obje vrste “ekstremista” dijele stvari i drže mišljenja koja nisu u vezi sa “normativnim” islamom. Nepotrebno je reći, obje vrste uveliko štete slici islama na svoj vlastiti način,

  Jedna priča o vjerovjesniku Muhammedu, s.a.v.s., mi često padne na um. Ona govori o trojici ljudi koji su upitali Vjerovjesnikove žene o njegovom ibadetu. Kada su se oni zavjetovali da će klanjati cijelu noć, ili postiti svaki dan ili da se neće oženiti, Vjerovjesnik je rekao:

  “Tako mi Allaha, ja se najviše bojim Allaha i među vama ja Ga najbolje znam; ja postim, ali ne svaki dan, ja klanjam noću, ali ne cijelu noć, i ja se ženim; ko god ne želi da prati moj put, on nije od mene.” (Buhari i Muslim).

  Vjerovjesnik, s.a.v.s., je upozorio svoje drugove na krajnost, i u svemu je uvijek zagovarao umjerenost. Kada je imao dva ponuđena izbora, uvijek je birao lakši, sve dok on ne narušava pravila islama.2

 

 

Izmišljena priča

 

  Islam zagovara umjereni pravac u svemu. To uključuje način kako muslimani slijede Božije naredbe, način na koji razmišljaju o Bogu i način kojim opće i pozivaju druge u islam.

  Često, izvan poleta i neznanja, musliman može preuzeti mnogo više nego što on ili ona mogu podnijeti glede djela obožavanja. Kako bi nam olakšala razumijevanje ovoga, napravila sam kratku priču o mladom muslimanu po imenu Adem:

  Adem je uvijek pokušavao da da sve o sebe kako bi klanjao barem svoje propisane namaze.

  Jednog petka, čuo je zadivljujuću hutbu o pohvalnim djelima obožavanja koja je Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavljao svakodnevno. Postao je krajnje podstaknut, pa je napravio spisak sličnih djela koja želi da radi svaki dan.

  Spisak je obuhvatao: klanjati dvanaest dodatih rekata (jedinica namaza) koji prate obavezne namaze, čitati jedan džuz (dio) Kur’ana svaki dan, postiti svaki ponedjeljak i utorak, klanjati najmanje jedan sahat u posljednoj trećini svaku noć, te posjetiti bolesnika ili siroče svake sedmice.

  Odlučio je da obavlja ove stvari, pored svoga uobičajenog prisustva na fakultetskim predavanjima i rada u skraćeno radno vrijeme. Prvog dana je ispunio sve sa svoga spiska. Drugog dana je trebao da radi, te tako nije mogao da uči išta iz Kur’ana; otišao je na posao, osjećajući se kao zombi. Trećeg dana, opet izmoren i sa osjećajem duhovne iscrpljenosti, prespavao je sabah-namaz, zakasnio na fakultet, a kada je pokušao da posti, osjetio je slabost i vrtoglavicu. Pored toga, počeo je da se osjeća utučeno i ljutito.

 

 

Zašto je islam bio tako zahtjevan?

 

  Kako je on mislio da  djeluje pod svim tim pritskom?

  Uostalom, možda nije bio pravljen da bude dobar musliman. Te noći je bio jadan. Pogledao je svoju listu. Osjećao se kao promašaj. Odlučio da čak nije vrijedan da stoji pred Allahom radi obaveznih namaza. Čak je počeo da se pita kako Bog može biti Najmilostiviji, ako ono što on traži od svojih robova biva toliko teško.

  Koliko mnogo muslimana se mogu dovesti u vezu, barem djelimično, sa onim što je naš izmišljeni Adem  prošao?

  Zanesenost spojena sa neznanjem je prouzrokovala da Adem prihvati savjet jedne hutbe i naglo promijeni svoj cjelokupni način života preko noći. Ne samo da ga je to fizički razorilo, nego ga je zamalo i duhovno uništilo. Osjećao se kao promašaj, te je čak počeo da sumnja u Božjiju milost.

  Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao vezano za islam:

  “Ova vjera je lahka i nema ograničenja. Nema nikoga ko pokušava da je učini strogom i teškom, a da ga ona ne savlada; stoga, radite što je pravo, i ono za što se sposobni. Budite sretni i tražite pomoć u činjenju namaza.” (Buhari, 39)

  Kao u našoj izmišljenoj priči, čovjek može učiniti stvari toliko teškim za sebe da, na kraju, gotovo gubi svoju vjeru i biva nadjačan. Osoba može ovo porediti sa nekim koji je u svom životu trčao tek nekoliko milja, kako pokušava da se pripremi za maraton u samo jednoj sedmici. Takvo lice, bez obzira na svoje namjere, će sigurno pretrpjeti neuspjeh. Možda će se u međuvremenu čak toliko tjelesno povrijediti da će biti nesposobno da ponovo džogira ili trči godinama. Trčanje maratona je, nesumnjivo, zahtjevno, ali nije nemoguće. Međutim, čak i ozbiljni trkači moraju da vježbaju mjesecima prije nego što uspješno okončaju takvu trku.

 

 

Umjerenost u islamu

 

Prema tome, islam je sličan. Zahtjevi koje je Bog postavio pred svakog muslimana nisu previše ili pretjerano teški.

  Vjerovati u jednoću Boga, klanjati Mu i sjećati Ga se, biti dobar prema drugima – ovo su osnovne svakodnevne obaveze koje je Bog propisao Svojim slugama (pored drugih obaveza, poput posta mjesesca Ramazana na primjer, koje su po prirodi jednom godišnje). Kada muslimani žele da dodaju njima, moraju zapamtiti mudrost Vjerovjesnika, s.a.v.s., kada je rekao:

  “Dobra djela bilo koje osobe je neće uvesti u raj (tj. niko ne ulazi u raj samo preko svojih dobrih dijela):”

  Vjerovjesnikovi drugovi su pitali:

  “Čak ni tebe?!”

  Vjerovjesnik, s.a.v.s., je odgovorio:

 “Čak ni mene, osim ako me Bog daruje Svojom dobrotom i milošću.” (Buhari, 6467)

  A kada ga je njegova žena Aiša upitala koja djela su najdraža Bogu, on je, neka je na njega mir, rekao:  

  “Djela koja se čine redovno i stalno, bila čak i mala.” Onda je rekao: “Radite ono za što ste sposobni.” (Buhari, 6464, Muslim, 782)

  Naposljetku, naglasio je da je umjerenost ključ postizanja naših ciljeva, kada je rekao:

  “Radi dobra djela ispravno, iskreno i umjereno. Uvijek prihvati srednji, umjereni i normalni pravac, čime češ dostići svoj cilj (raj). (Buhari, 6467)

  U ove tri izreke nalazimo savršenu kombinaciju vjerovanja u Božiju milost, te umjerenost i dosljednost u vjerskim djelima, kao za muslimana najbolji način da ostvari svoje ciljeve. Držati se ovih principa bi značilo da kada musliman želi da poveća svoj ibadet, trebao bi da počne postepeno, dodavajući malo po malo na obavezne ibadete, te bi trebao da nastoji da ostane dosljedan. Štaviše, on bi trebao da pogleda za šta je on/ona stvarno sposoban/sposobna, te ne bi trebalo da se opterećuje sa više nego što je spreman/spremna.

  Duhovno putovanje koje musliman poduzima ka Bogu zahtjeva rad i na tjelesnoj i na duhovnoj razini. Prema tome, pojedinac bi trebao da spari povećanje akcije sa povećanjem duhovnog znanja. Potonji ibadeti postaju mnogo lakši, jer se sada izvršavaju na povišenom stepenu vjere i ljubavi prema Bogu, radije nego na samom osjećanju obaveze i dužnosti.

  Na kraju, trebamo da zapamtimo da kada pokušamo da se privučemo bliže Bogu, On nam olakšava stvari. Vjerovjesnik Muhammed, s.a.v.s., izjavio je u hadisu kudsi (svetom hadisu), koji predstavlja izreku koja dolazi izravno od Boga, ali nije dio Kur’ana:

  “Ja (Bog) sam onako kako moj rob o Meni misli. Ja sam sa njim kada Me se on sjeti. Ako Me on spomene u sebi, Ja ga spomenem u sebi. Ako Me on spomene u skupu, Ja ga spomenem u boljem skupu. Ako Mi on priđe bliže pedalj, Ja mu priđem bliže razdaljinu lakta. Ako Mi on priđe bliže razdaljinu lakta, ja mu priđem bliže razdaljinu dvije raširene ruke. Ako Mi on dođe hodajući, ja mu dođem trčeći.” (Buhari i Muslim)

 


1 Safijurrahman el-Mubarekfuri, Tefsir Ibn Kesir (skraćen), Dar Es-Selam, Rijad, 2000, sv. 1, str. 417.

2 B.S. Fuad, Umjerenost u islamu, Cincinnati Islamic Center, 2007. http://www.cincinnatiislamiccenter.org/docs/new_muslim/moderation_in_islam.pdf.

Izvor: www.onislam.net