Izvor islamske civilizacije je potraga za prosvjetljenjem, a ne težnja za luksuzom

Izvor islamske civilizacije je potraga za prosvjetljenjem, a ne težnja za luksuzom

Autor: Ali A. Mazrui, sa engleskog preveo Asmir Dorić…

Muhamed a.s. i rađanje nove civilizacije (I)

Izvor islamske civilizacije bi trebala biti potraga za prosvjetljenjem, a ne težnja za raskošom i luksuzom.

Prema mišljenju britanskog filozofa Bertranda Russela (1872-1970) civilizacija je rođena iz težnje za raskošom. Ono što je on podrazumijevao pod pojmom ”civilizacija” bila je vizija jednog jedinstvenog stvaranja velikih umjetničkih djela, čudesnih muzičkih ostvarenja, izvanredne arhitekture i građevina i životnog stila ispunjenog elegancijom i lijepim manirima. Upravo takva ”civilizacija” je, u svoj svojoj grandicioznosti, izgradila palaču Louisa XVI u Versaju u Francuskoj i Al-Hamru u muslimanskoj Španiji, otkrila predivne glasove indijskog pjevača Kundan Lal Saigal i egipatske pjevačice Umm Kulsum, iznjedrila Mikelanđelove slike i proizvela ”mermernu poeziju” Tadž Mahala. Mozart, Betoven, Shakespeare i Ikbal su dio civilizacijske elite opravo ove civilizacije.

Kroz historiju, muslimani nisu bili samo ”konzumenti” produkata i ostvarenje civilizacije, nego su često bili među njenim glavnim i najznačajnijim stvaraocima. Zapravo, muslimani su ponekad bili čak i civilizacijski predvodnici u potrazi za luksuzom i raskošom, što datira još od vremena halife Haruna al-Rašida (763-809). Ukratko, gore navedenu konceptualizaciju ”civilizacije” trebalo bi razumijevati u smislu potrage za elegancijom, a ne težnje za luksuzom i raskošom.

U vrijeme rođenja Allahovog poslanika Muhammeda a.s., 571. godine, njegov rodni grad Mekka bio je prašnjavi trgovački centar. Arapska kultura još uvijek je bila više kultura šatora i kamila nego palača i elegancije. U to vrijeme bilo je nezamislivo da bi rođenje Muhameda, sina Abdulaha i unuka Abdul-Taliba, moglo biti nagovještaj uspona jedne cijele civilizacije. Međutim, da li je ta civilizacija, inaugurirana Poslanikovim a.s. rođenjem, trebala da izraste iz onoga što je Russell nazvao ”težnjom za raskošom”? Ovo nas pitanje neminovno dovodi do jedne druge i djelimično drugačije konceptualizacije i objašnjenja uspona i razvoja civilizacije. Prema ovoj drugoj definiciji ”civilizacija se rađa iz težnje za luksuzom ili raskošom, ali iz potrage za prosvjetljenjem”.

Islam je započeo kao načelo i ideja prosvjetljenja. Skretanje sa puta potrage za prosvjetljenjem i pomak ka težnji za luksuzom desio se nakon atentata na četvrtog halifu Aliju ibn Ebi Taliba. Drugim riječima, tokom života Poslanika a.s. (610-632), samosvjesnog Božijeg vjerovjesnika, i prve četvorice halifa Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije r.a., islam i muslimani su potencirali prosvjetljenje i egalitarizam. Težnja za raskošom i luksuzom je eskalirala u trenutku kada je, pod vlašću Emevija (661-749) i Abasija (749-kraj 10. stoljeća), islamska država postala dinastija. Ove dvije dinastije uvele su kraljeve, osnovale nasljednje monarhije, konsolidovale nove aristikracije i pokrenule evoluciju daleko više hijerarhijskih odnosa između muškaraca i žena nego što je to bilo vidljivo u ranom periodu islama. U to je vrijeme ummet, osim halife, počeo da dobiva različite sultane, kraljeve i kraljevske emirate (posebno od kraja desetog stoljeća).

Na osnovu čega zaključujemo da je izvor islamske civilizacije trebalo da bude potraga za prosvjetljenjem, a ne težnja za raskošom i luksuzom? Ova civilizacija je započela prvom Božijom naredbom Muhamedu a.s. preko meleka Džibrila dok je Poslanik a.s. bio u samoći u pećini na brdu Hira. Vjerovatno je po prvi put u historiji neke objavljene vjere jednom Božijem poslaniku, prvo i prije svega drugog, naređeno, ne da padne na sedždu, niti da digne ruke ka nebu i zamoli, ne da izgovori himnu zahvale Bogu, već da uči i čita, riječima Objave ”Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna” (Kur’an, 96:1-5). Muhammed a.s. se požalio da ne zna čitati, a zatim otrčao kući, u okrilje svoje supruge Hatidže r.a. i zamolio je da ga prekrije pokrivačem. Nije shvatio da je Kur’anski imperativ ”ikre”, koji je nastavljao da odzvanja u njegovoj glavi i memoriji, bio početak Knjige koja će postati najčitanija knjiga na njenom originalnom jeziku u cijeloj ljudskoj historiji (Biblija je najčitanija knjiga u prevodu na druge jezike.). Kad je Poslanik a.s. primio spomenutu naredbu, njema smisao nije bila u tome da muslimani trebaju čitati samo Kur’an. Međutim, i pored toga, desilo se da su milioni muslimana u generacijama koje su uslijedile smatrali da ovaj Kur’anski imperativ znači da je Kur’an jedina knjiga vrijedna čitanja. To se desilo i pored toga što je melek Džibril naglasio kako je Uzvišeni Bog naučio čovjeka peru (bi ’al-qalam). Bez obzira na ovu činjenici, Kur’an je objavljen i prenesen oralno, a ne perom. Prema tome, možemo reći da time Bog muslimanima skreće pažnju na postojanje velikog dijapazona i bogastva različitih književnosti i književnih tradicija u svjetskim bibliotekama.

Na sreću, evolucija islamske civilizacije nikada nije u potpunosti skrenula s puta potrage za prosvjećenjem i pretvorila se u težnju za elegancijom i luksuzom. Posebno su Abasije pokušale da na neki način kombinuju prosvjetljenje sa elegancijom. Zenit njihove moći dostignut je pod vladavinom halife Haruna al-Rašida (786-809), patrona umjetnosti, nauke i učenosti i najbližeg ekvivalenta Louisa XIV, poznatoga kralja Francuske. Teologija i izučavanje suneta i hadisa postavile su čvršće temelje islamskoj jurisprudenciji i šerijatu, koji su u to vrijeme još uvijek bili u fazi svoje evolucije i razvoja. Izučavanje Kur’ana postalo je prava nauka, a ne samo tekstualna disciplina.

Postojanje velikog broja hadisa o ovoj temi proširilo je značenje i smisao Kur’anskog imperativa ”ikre”. Poznato je da u stoljećima ispravnog odnosa muslimana prema ”ilmu” (znanju), koja su uslijedila nakon preseljenja Poslanika a.s., muslimani pokazivali zdravu otvorenost i spremnost da se uči i znanje preuzima od drugih kultura i civilizacija. Muslimani su bili zainteresirani i motivirani da usvajaju nove forme i oblike arhitekture i nove vrste književnosti od Perzijanaca, da prevode klasične filozofske tekstove sa grčkog jezika, da uče o astronomiji od drevnih Egipćana i da se bave matematikom, takmičeći se u tome sa kulturama i civilizacijama Indije. Sada je nebitno da li su Arapi i Indijci otkrili nulu i uveli sistem mjerenja, ali je itekako bitno da znamo da brojevi koje i danas koristimo na Zapadu još uvijek nose naziv ”arapski brojevi”. Poznato nam je, također, da su česte riječi u engleskom jeziku, kao štu su, na primjer, algebra (algebra), average (prosječan), amalgam (amalgam), cable (kabal), rocket (raketa), atlas (atlas), cipher (cifra, nula, šifra), chemistry (hemija), algorithm (algoritam), zenith (zenit), drug (lijek, droga), tariff (tarifa) i (ironično) alchohol (alkohol) svojim etimološkim porijeklom iz arapskog jezika.

Civilizacija, kao potraga za prosvjetljenjem s jedne i kao težnja za elegancijom i luksuzom s druge strane, nastavila je da egzistira tokom perioda ogromne ekspanzije islama. Za vrijeme navedene potrage za prosvjetljenjem, mnogi od nosilaca i islamske nauke i savjetnika bili su arapski Židovi. Neki historičari, kao što je, na primjer, W. Montgomery Watt, autor djela ”The Influence of Islam on Medieval Europe: Islamic Survey No. 9” (Edingburgh: 1972), podsjećaju nas da je ”u ranom 12. stoljeću jedan Židov i matematičar iz Barcelone Abraham Bar-Hiyya Ha-Nasi, često poznatiji pod imenom Savasorda, započeo prevođenje naučnih djela sa arapskog na hebrejski jezik i pisao svoje originalne rasprave i studije na tom jeziku. Ova djela na hebrejskom jeziku su odigrala važnu ulogu u prenošenju arapskog naučnog bogastva u Evropu.”

Gore navedeni prvi ajeti Časnoga Kur’ana objavljeni Muhamedu a.s. naglašavaju činjenicu da je Uzvišeni Bog poučio ljude onome što oni prije toga nisu znali. Kasnije će islam postati dio historije zapadne astronomije i matematike, ali, nažalost, manje relevantan i prisutan, na primjer, u historiji razvoja nuklearne fizike. Iako je računar relativno nova inovacija, geneza njegova nastajanja uključuje i proteže se sve do ranih godina indijske matematike i arapskih brojeva. Za razliku od toga, veoma malo muslimanskih fizičara je bilo uključeno u proces kroćenja energije i istraživanja svemira tokom 20. stoljeća.

Među velike i značajne muslimanske naučnike u svjetskoj historiji spada i Ibn Rušd (Averroes, 1126-98), potvrđeni aristotelovac i rani pristalica predpostavke da je svijet okrugal. U velikane religioznih filozofa ubrajamo Ibn al-Haythana (Al-Hazen, 965-1040) i Nasr al-Din al-Tusi (1201-1274). Međutim, vjerovatno najutjecajniji muslimanski naučnih u hitoriji zapadne nauke bio je Ibn Sina (Avicena, 980-1037). On je, između ostalog, pisao i komentare djela grčkih filozofa. Njegovo najpoznatije djelo ”Medicinski kanon” smatrano je najutjecajnijim i najprisutnijim referentnim djelom na evropskim univerzitetima sve do 17. stoljeća. Na području društvenih nauka, Ibn Haldun (1332-1406) bio je neprikosnoveno genijalan u svojoj historijskoj metodi. Britanski makro-historičar Arnold J. Toynbee napisao je da je Ibn Haldunovo najznačajnije djelo Mukaddima ”nesumnjivo najveće djelo iz ove oblasti koje je do sada napisano u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu … najpotpunija i najbolja analiza funkcionisanja ljudskih odnosa koja je ikada napisana.” (Citirano iz ”The Observer”, London. Pogledaj i na zadnjoj korici komentara Ibn Haldunovog djela ”Muqaddimah: An Introduction to History” (Mukaddima: Uvod u historiju), čiji je autor Franz Rosenthal, Pricenton University Press, 1989, reprint.)

Kur’ansko nasljeđe započeto sa objavom imperativa ”ikre” otvorilo je nove perspektive za muslimanske naučnike da stvaraju sve novije i novije slojeve znanja. Kasnije će, međutim, doći do znatnog usporavanja i dekandence islamske civilizacije kao potrage za prosvjetljenjem, dok će težnja za luksuzom nastaviti svoje postojanje, bivajući sve manje konstruktivnom snagom. Jedan od razloga dekandence muslimana je politički zato što su se muslimanska carstva i emirati počeli raspadati i dijeliti u mnogobrojne države-gradove i sve manje i manje dinastije. Drugi veliki razlog je fosilizacija, okamenjenje doktrine. Muslimani su sve manje prihvatali ona znanja koja su stvarali nemuslimani. Na sceni je bilo nešto sasvim drugačije od stara intelektualne živosti ranog perioda islamske civilizacije koja je prihvatala svo znanje i stvarala kreativnu međukulturnu sintezu: preuzimanje znanja iz Perzije, Grčke, Indije, Egipta i od arabizovanih Židova.

Iako vrata idžtihada nisu bila formalno zatvorena fetvom, muslimanski su učenjaci postali previše otporni na reviziju interpretacija islamske dogme. U engleskom jeziku, riječ inovacija (innovation) ima pozitivne konotacije. Međutim, ekvivalent ove riječi u arapskom jeziku bid’ah ima veoma negativno značenje i negativne implikacije. Nove generacije muslimana snažno su odbijale svježa doktrinarna sagledavanja, smatrajući ih opasnošću po drevnu autentičnost vjerske dogme. Islamsko znanje je ostalo fosilizirano unutar rigidnog pravnog određenja onoga što je dozvoljeno (halal), zabranjeno (haram), pohvalno (sunet) i pokuđeno (mekruh).

 

Sa engleskog preveo:

Asmir Dorić,