Poniženje živi čitav ovaj narod jer vođe mu u svim životnim sferama zamijeniše cilj i sredstvo, a Poslanik kaže: „Teško onome ko je dunjaluk uzeo za vjeru, i onome koga požuda vodi i koga strast zabluđuje i ko svojim željama robuje“./Taberani, Tirmizi/.
POKORNOST JE VIŠE OD SEDŽDE
Čovjek je halifa, namjesnik Božiji na zemlji. Riječ Božija mu je putokaz i vodič a zadaća, postići zadovoljstvo Njegovo. Na ovaj svijet smo došli voljom Stvoritelja. On Svemoćni, Milostivi, od nas traži da vrijeme provedeno ovdje, u pokornosti provedemo, a pokornost je više od sedžde. Da svako ispuni povjereni zadatak, pokornost je. Da svako ono što radi, na najbolji način radi, pokornost je. Da smo uvijek na strani pravde, pokornost je. Da nikad jedan drugome ne okrećemo leđa i vjernika, brata na cjedilu ne ostavimo, pokornost je. Da se za svačije pravo i dostojanstvo borimo, pokornost je. Da zajednički, složno gradimo našu budućnost, pokornost je. Pogrešno je misliti da smo pokornost upotpunili, ograničivši je na namaz ili na ramazanski ibadet ili povremeno čineći neka, nama, prihvatljiva dobra.
Kako smo i koliko danas pokorni Gospodaru našem? Ako stanje u društvu pogledamo, ako to stanje kao oni kojima je uloga halife povjerena, analiziramo, jasno će nam biti da je pokornih malo i da pokornost Uzvišenom razumijevamo pogrešno. Reduciramo tu pokornost na ruku i sedždu samo.
Radnici, naša braća i sestre, susrećemo ih svaki dan i muku i poniženje njihovo gledamo i vapaj da im se pomogne slušamo. Rade sve dane radne u mjesecu, a tri stotine maraka im se plata isplati i to na dva puta. Kakvo poniženje?! Njima su oduzete sve mogućnosti borbe za promjenu i nažalost primorani su na tu patnju i život u robovlasničkom odnosu sa svojim pretpostavljenim. Njima, toj našoj braći i sestrama koji rade marljivo i predano, pretpostavljeni su ovi o kojima Poslanik kaže sljedeće: „Teško onima koji se veličaju, ohole i uzdižu, a zaboravljaju Uzvišenog i Silnog“./Taberani,Tirmizi/.
Pokornost bi živjeli ovi o kojima Poslanik govori kad bi dijelili dobro i zlo sa onima za koje su odgovorni. Pokornost bi živjeli kad ne bi svoju slavu i bogatstvo gradili na plećima obespravljenih radnika. Pokornost je odgovorno se brinuti za povjereni emanet, za dato stado na čuvanje. Stat ćeš pred Gospodara. Neće ti pomoći ni ugled ni bogatstvo, ako nepravedno postupaš, ako se siliš i oholiš i nemoćnom snagu pokazuješ a Svemoćnog zaboravljaš. Upamti, Svemoćni ništa ne zaboravlja. Sve je zapisano i doćemo tamo gdje nije važno ko je direktor a ko radnik. Važno je samo ko je pokorno živio a ko bio ohol i osion.
Demobilisani borci, naša braća i očevi, tu su s nama, susrećemo ih i muku njihovu gledamo. Ponižene ih gledamo svaki mjesec kako idu evidentirati se na listu nezaposlenih. Ljudi su to kao i mi. Imaju potrebe iste kao i zaposleni a oduzeta su im mnoga prava. Posebno im je oduzeto pravo na budućnost. Oduzeto im je pravo na sreću, a njihovoj djeci na bezbrižno djetinjstvo. Njima su, dok su branili naše i svoje živote, čast i imetke obećavali a oni koji su im obećavali sad su među onima o kojima Poslanik kaže: „Teško onima kojima je moć data a oni nepravdu nanose, zaboravljajući Silnog i Velikog“./Taberani, Tirmizi/.
Pokornost bi živjeli kad bi se za obespravljenog borili. Pokornost je nepravdi stati na put. Pokornost je svojim djelovanjem napraviti, izgraditi društvo koje će biti dobro za svakog, a ne samo za odabrane. Najveći džihad, govorio je Poslanik, je nepravdi reći ne.
Poniženje žive naši mladi, obrazovani stručnjaci koji ne mogu naći posao, niti postoje naznake da će to ubrzo biti moguće. Ne vidi se svjetlo na kraju tunela. Oduzeto im je pravo na dostojan i dostojanstven život. Oduzeto im je pravo da zasnuju porodicu i grade svoju kuću. Oduzeto im je pravo da budu neovisni i sposobni pomoći drugima, a ne pružati ruku za pomoć. Ovakvi, nezaposleni, a život ide i ima svoje zahtjeve, lahak su plijen raznim emisarima i daijama po ovoj našoj napaćenoj zemlji. Zbog našeg nemara prema njima i ne primjećivanja njihovog problema mi te mlade ljude, našu budućnost, gubimo. Idu, odlaze iz domovine u druge zemlje pa čak i u Siriju a i mnogi od onih koji ovdje ostaju bivaju izgubljeni, dezorjentisani, odvojeni od svoga bića i svoje tradicije. Poslanik kaže: „Teško onima koji su nemarni i zaboravni a zaboravljaju na kabur i ispit“./Taberani, Tirmizi/.
Teško onima koji na izborima obećaše nova radna mjesta a čim u fotelju sjedoše i funkciju zauzeše, zaboraviše. Da nisu zaboravili, proganjala bi ih savjest zbog nemoći da obećanje ispune i povukli bi se. Teško onom ko je zadužen za nešto a zaduženje i obavezu preuzetu ne ispuni. Pokornost bi živio kad bi makar pokušao riješiti probleme te naše djece, a posebnu bi nagradu zaslužio kad bi probleme uspješno riješio. Nije pokornost, nije joj ni blizu, koristiti osvojenu poziciju u vijeću općinskom ili neku drugu, za svađu, za sukob, za lični interes… Neće ti pomoći sedžda ako te ona na akciju u pravcu činjenja dobra ne pokrene jer nije pokornost samo sedžda. Sedžda joj je temelj i prva stepenica, a rad za opće dobro, to je istinska pokornost i time se pravda naša uloga halife na zemlji.
Poniženje žive naši studenti i učenici jer im je standard življenja i stanje u obrazovanju vrlo loše. Poniženje je kad danas u dvadeset prvom vijeku, u doba digitalizacije naši učenici u razredu od nastavnih sredstava imaju samo kredu i spužvu. Njihovi vršnjaci, u uređenim i bez korupcije zemljama imaju tzv. pametne table. Poniženi su, jer je društvo tu važnu djelatnost prepustilo samoj sebi, ostavilo je bez brige i potrebnih resursa. „Svi koji misle da je obrazovanje skupo neka promaju sa neznanjem“: govorio je rektor Harvard univerziteta. Nije skupo jer nema bolje i isplativije investicije. Naši novci od poreza i drugih doprinosa završili su gdje ne treba. Trebali su biti uloženi u našu budućnost, jer bez obrazovanja nema budućnosti. Poslanik kaže: „ Teško onima koji prelaze granicu i koji su nepokorni a zaboravljaju svoju dunjalučku prolaznost“./Taberani, Tirmizi/.
Oni koji bi se o obrazovanju trebali brinuti granicu su prekoračili i svoju nepokornost korumpiranošću iskazali. Bili bi pokorni i Stvoritelju dragi da se posvete povjerenom im poslu i odgovorno izvršavaju preuzeti emanet.
Poniženje živi čitav ovaj narod jer vođe mu u svim životnim sferama zamijeniše cilj i sredstvo, a Poslanik kaže: „Teško onome ko je dunjaluk uzeo za vjeru, i onome koga požuda vodi i koga strast zabluđuje i ko svojim željama robuje“./Taberani, Tirmizi/.
O čovječe, ma gdje da si, i ma šta da radiš, svejedno jesi li u društvu visoko ili ne, halifa si Božiji na zemlji. Na Mahšeru ćemo svi, goli i bosi na istoj poljani pred Gospodarom svjetova okupljeni biti. Tada će svi poniženi tražiti svoje pravo i bit će im dato jer to je Dan pravde (Jevmul hak). A oni koji se ovdje ohole i hvališu, koji svoju moć pokazuju i nepravedno postupaju, i koji su spram obaveze preuzete nemarni i koji granice prekoračuju i dunjaluk ispred ahireta stavljaju, koje požuda i strast vodi, oni će osjetiti srdžbu Božiju.
Uzvišeni Bože, ove uputi, a ponižene zaštiti!Amin!
Izet ef. Čamdžić
13.12.2013.god.