ŠEHIDA DOVADŽIJA HAVA

ŠEHIDA DOVADŽIJA HAVA

Piše: Edin Memić…

Šehid znači svjedok. Ako je živ, on je šahid, a ako je umro u stanju svoga svjedočenja, on je šehid. On svojom smrću svjedoči iskrenost svoje vjere kada ju je branio dok je bila napadnuta. 

Bosna i Hercegovina, kažemo to često, zemlja je šehida, jer u njoj puno leži onih koje smatramo šehidima u vjerskom i lingvističkom značenju: vjerskom, jer u njoj leže oni koji su u borbi protiv neprijatelja branili svoj din i svoj vatan (vjeru i domovinu); terminološkom – jer svi su oni svjedoci, njihovi nišani bijeli, svjedoci vremena i stanja koje je tada bilo prisutno, jer da u tom vremenu nije bilo to što je bilo, ni oni ne bi bili to što su sada. Ali, nije šehid samo onaj ko u borbi protiv neprijatelja strada. Šehid je i onaj, kako nas to uči naš Poslanik Muhammed a.s., koji: pogine braneći svoj imetak, koji pogine braneći svoj život, koji pogine braneći svoju porodicu, koji pogine u požaru, koji pogine u reševinama, koji umre od stomačne bolesti, koji umre u pokornosti Allahu, koji umre od kuge, koji se utopi i žena koja umre prilikom porođaja. Kada u ovakvim hadisima Poslanik a.s. kaže „koji“, neizostavno se misli i na ženski rod, a ne samo na muški, jer se na taj način potvrđuju svi oni ajeti u kojima se u kontekstu činjenja dobrih djela spominju i muškarci i žene: „Ko uradi dobro djelo, bio muškarac ili žena, a vjernik je, mi ćemo učiniti da lijepim životom proživi i dat ćemo mu najljepšu nagradu zbog onoga što su radili. (El-Nahl, 97.) Bosna i Hercegovina je dakle, šehidska zemlja, jer u njoj leže šehidi rata i šehidi mira. Hava Dovadžija je jedna od njih.
Bosnu i Hercegovinu, kao malo kad do tada potresla je vijest iz prvoaprilske noći o pogibiji pješaka u sarajevskom naselju Nedžarići. Tu noć se, Hava Dovadžija, kći, majka, supruga, sestra, prijateljica, vraćala sa Allahovog puta (jer je borba za očuvanje svoje porodice zapravo borba na Allahovom putu), sa svoga posla kojeg je obavljala, u okrilje svoje porodice: muža i dvije djevojčice. Tu istu noć, sa svoga „posla“ se vraćao, po kršenju zakona poznati dvadesetpetogodišnjak S.R. Hava je odgojena tako (a tako je i odgajala) da poštuje božije zakone i zakone države u kojoj živi. Na semaforu je čekala zelenu signalizaciju kojom se dozvoljava pješaku da pređe put.
S.R. nije čekao.
Kada je konačno i krenula, nije znala da su joj to posljednji koraci koje će napraviti na ovom dunjaluku. Njeni koraci nisu bili brži od onog što će njen bolom skrhani muž Amar nazvati „Allahovom voljom“, niti od onog što se zove automobil marke golf za čijim volanom je sjedio S.R. On je dan poslije pušten da i dalje slobodno korača ovom zemljom, tačnije, da se njome vozi, k’o da na svom putu nikad ni mrava zgazio nije. Hava je ispoštovala sve što je trebalo i u tom poštovanju svoga okruženja napustila je ovaj svijet. Iza sebe je ostavila dvije djevojčice – jednu koja će je jedva pamtiti i u borbi za očuvanje tog pamćenja često pitati „gdje je mama sada“, i drugu, kojoj će samo na slikama osmijehom ukrašeno lice moći pokazati. S tim bolnim okolnostima nastavit će se život porodice Dovadžija. A naši životi će se nastaviti sa spoznajom da smo na pješačkom prelazu možda baš mi sljedeća meta, čak i onda kada krenemo, mi i(li) naša djeca, na zeleno. Jer, uvijek znamo k’o prelazi „zebru“, al’ nikad ne znamo koji S.R kojih naši gradovi imaju u izobilju, u tom trenutku prolazi kroz crveno.
P.S.
Nemaju samo naša imena značenja. Imaju ih i naša prezimena. Hava je prvo nadjeveno ime na dunjaluku. Nosila ga je žena Adema pejgambera. Prezime Dovadžija ukazuje na one koji dovu čine. Njeg je nosila, i duboko u to vjerujem, s njime živjela i naša šehida Hava. Učinimo, zato, dovu za nju, da joj Allah dragi podari šehidsku nagradu koju je šehidima obećao, a njenoj porodici da podari sabur i nagradu koja za sabur slijedi. Amin.