Srebrenička hutba reisul-uleme: Zaborav je uvod u ponavljanje tragedije

Srebrenička hutba reisul-uleme: Zaborav je uvod u ponavljanje tragedije

Ne smijemo zaboraviti, jer zaborav može biti uvod u ponavljanje tragedije – izjavio je danas reisul-ulema Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović.

U hutbi o genocidu u Srebrenici, koju je održao u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, reisul-ulema je naglasio kako je memorijalizacija najbolji štit od zaborava.

„Memorizacijom održavamo budnim svoje sjećanje i pamćenje i razmišljamo o uzrocima koji su doveli do toga. Jesmo li mogli biti u drukčijem stanju i spremniji se suočiti s neprijateljem? Jesmo li poduzeli sve mjere zaštite? Jesmo li dovoljno brinuli jedni o drugima?“, kazao je reisul-ulema.

U hutbi je posebno istaknuo kako je nužno obilježavati ono sudbonosno što je zadesilo naš narod u ranijem vremenu.

Hutbu reisul-uleme Kavazovića Agencija MINA prenosi u cijelosti:

„Hvala Allahu, Gospodaru našem, Koji je objavio: I nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti (Zarijat, 55).

Neka je Njegov blagoslov na poslanika Muhammeda i njegovu porodicu, kao što su bili blagoslovljeni Ibrahim i njegova porodica.

Molimo bereket i milost za sve nas u ovom danu Arefata.

Naš plemeniti Vjerovjesnik je rekao: O ljudi, vaš život, vaš imetak i vaša čast nepovredivi su sve dok se ne sastanete s vašim Gospodarem, baš kao što je nepovrediv ovaj vaš dan, u ovom vašem mjestu, u ovom vašem gradu.

Njegovi ashabi, veliki učitelji u vjeri, poručili su nam da svakodnevno preispitujemo svoje postupke. Neka je na sve njih i druge Allahove robove Njegovo zadovoljstvo do Sudnjega dana.

Draga braćo!

Ovih dana, na raznim stranama naše domovine, posjećujemo mjesta na kojima je, u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, stradao velik broj naših ljudi, uglavnom žena, djece i staraca; obilježavamo datume tih strašnih događaja i podsjećamo se na teške dane naše borbe.

I ranije smo se u historiji suočavali s prijetnjama zatiranja naših tragova na ovim prostorima. Neki historičari tvrde da smo u posljednjoj dva stoljeća deset puta bili izloženi njima. Ali, za razliku od ranijih slučajeva, u zadnjem nasrtaju, napad je bio opći, a nakana našeg uništenja neskrivena. I, ovaj put, zločinci su nerijetko lično poznavali žrtvu, što tom projektu daje posebnu crtu brutalnosti.

Stoga, ne smijemo zaboraviti to što nam se događalo. Moramo u svoje redovne aktivnosti uvrstili obilježavanje tih događaja.

Prvo, dužni smo se boriti za pravdu. Šutiti pred nasiljem i nasilnicima znači biti ”nijemi šejtan”, kako se navodi u nekim predajama. Iz Kur’ana se razaznaje da je Allah Svoje poslanike i slao da bi afirmirali pravdu na Zemlji. Mi smo, reče Allah, izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i pravedne zakone objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali (Hadid, 25). Pravda i njeno zastupanje na Zemlji je u raznim kontekstima u Kur’anu spomenuta na stotine mjesta, što bi nam svima trebala biti opomena za naše postupanje.

Kur’an propisuje kisas – poravnanje za ubijene. Kisas znači pravično poravnanje, što znači da sankcija za ubijenog treba biti srazmjerna počinjenom djelu.

Vjerska je obaveza, dakle, uzeti aktivnog učešća u privođenju zločinaca pravdi. Kao vjernici, ne smijemo dozvoliti da takvi ljudi mirno šetaju oko nas.

Nažalost, mnogi od njih se još uvijek nalaze na slobodi, i nemaju trunke kajanja. U Kur’anu se na mnogo mjesta vjernici pozivaju na opraštanje, ali opraštanja može biti samo ako postoji iskreno pokajanje počinioca i zadovoljena pravda. Ono, pak za sada izostaje. Kako god, ne smijemo posustati u proganjanju zla i zločinaca.

Obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici ima i funkciju podsticanja na to.

Drugo, ljude možemo podijeliti u brojne kategorije, pa i u ove dvije: one koji su mrtvi još na ovom svijetu i one koji su živi i dok se nalaze u zemnoj utrobi. Šehidi spadaju u ovu drugu skupinu. Sjećanje na njih, nakon njihove smrti, na neki način je njihov drugi život ovdje. Kur’an za njih kaže da su živi i opskrbljeni kod svoga Gospodara. Ovo bi moglo značiti da šehidi mogu imati stanovitog utjecaja na nas. Vjerodostojne predaje govore o tome da Allah njihove duše smješta u njedra zelenih ptica, što im omogućava slobodno kretanje, i one su poput blistavih zvijezda u odnosu na duše drugih vjernika. Navodi se da one piju s džennetskih rijeka, hrane se džennetskim plodovima i sklanjaju se u kandilje okačene o Prijestolje Božije; tako sve do Dana proživljenja.

Kur’an navodi četiri kategorije vjernika: minen-nebijjine ves-siddikine veš-šuhedai ves-salihin: vjerovjesnike, siddikune – iskrene, šehide i dobre (Nisa’, 69) i za njih kaže da su „divno društvo“. Kada posjećujemo šehitluke mi se, na neki način družimo sa šehidima, miješamo se s tim divnim društvom i time se nadahnjujemo i oplemenjujemo. To ostavlja snažan dojam na naše duše.

Sve one koji su ubijeni samo zato što su govorili: „Naš Gospodar je Allah. Naš poslanik je Muhammed!“, smatramo šehidima. Naime, stradali su samo zato što su bili muslimani, a ne zato što su onima koji su ih ubili nanijeli neko zlo.

Treće, u Kur’anu se kaže: O vi koji vjerujete, brinite se o sebi, čuvajte se! Oživljavanje i održavanje sjećanja na naše šehide, na nevino ubijene, na one koji su stradali samo zato što su bili muslimani, vid je zaštite nas samih. Memorizacija našeg stradanja u posljednjem genocidu vid je izvršavanja te kur’anske naredbe. Naše obilježavanje godišnjica stradanja nevinih ljudi, dakle, ima cilj podsjećanja, jer je u Kur’anu rečeno: Fe zekkir fe innez-zikra tenfe’ul-mu’minin. Mi se podsjećamo, ne da bismo u sebi raspirivali mržnju prema narodu čiji su neki pripadnici te zločine nad nama počinili – jer mržnja razara svog posjednika – već da bismo svoj duh održali budnim, da ne bismo zaboravili.

Naime, zaborav bi mogao biti uvod u ponavljanje tragedije, što više nikad ne smijemo dopustiti.

Memorizacijom se, dakle, štitimo od zaborava, održavamo budnim svoje sjećanje i pamćenje i razmišljamo o uzrocima koji su doveli do toga. Jesmo li mogli biti u drukčijem stanju i spremniji se suočiti s neprijateljem? Jesmo li poduzeli sve mjere zaštite? Jesmo li dovoljno brinuli jedni o drugima?

Braćo i sestre!

Nije nam poznato da je Poslanik, a.s., obilježavao godišnjicu bilo kojeg događaja iz prošlosti. To je i razumljivo, jer je islam tada bio u nastajanju pa je sva energija bila fokusirana na uspostavljanje nove vjere, nove kulture i novih vrijednosti. Sve što znamo o tome jest da je preporučio obilježavanje Jevmul-ašure, kao podsjećanje na spas od Potopa koji je zadesio Nuhov narod, ali i na mnoge druge događaje u kojima su vjernici bili spašavani. Jevmul-ašura je tako podsjećala vjernike na značajne događaje koji su se na taj dan dogodili u povijesti. Podsjećala je sve ljude na Zemlji da Allah, dž.š., u konačnici kažnjava i poražava silnike, što neprestano uliva nadu u vjerničke duše i anulira svaku vrstu pesimizma i očaja.

To i nama daje smjernicu da obilježavamo ono krupno, ono sudbonosno što je zadesilo naš narod u ranijem vremenu. Genocid izvršen nad nama krajem devedesetih godina prošlog stoljeća u Srebrenici i diljem Bosne i Hercegovine spada u sami vrh toga.

Taj dan obilježavamo dovom i u tome trebamo ustrajati.

Iskrenog srca i s dubokom emocijom molimo Uzvišenog Allaha da Svoju zaštitu spusti na našu domovinu i da njene stanovnike sačuva od velikih katastrofa, trvenja i razaranja.

Allahu moj,

tražim zaštitu u Tvojim savršenim riječima, od pakosti svega što si stvorio.

Bože, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Koji znadeš sve javno i tajno, ja svjedočim da nema drugog boga osim Tebe. Utječem Ti se od zla svoje strasti, od zla šejtanova i njegovog zavođenja i od toga da sebi učinim zlo ili ga prouzročim drugim ljudima. Sklanjam se pod Tvoju zaštitu od zla svojih djela. Priznajem Tvoju blagodat prema sebi i priznajem grijeh svoj. Oprosti mi, jer grijehe ne prašta niko osim Tebe.

Bože, od Tebe tražim zaštitu od brige i žalosti, od slabosti i lijenosti, od straha i škrtosti. Od Tebe tražim zaštitu da me dug ne savlada i da me ljudi ne nadvladaju. Od Tebe tražim zaštitu da ne učinim nasilje, niti da se meni nasilje učini, da ne učinim nepravdu, niti da se meni nepravda učini.

Bože, učini me od onih koji se kaju i koji se čiste. Bože, Tebi se predajem, u Te vjerujem, na Te se oslanjam, Tebi se obraćam, s Tobom izlazim protiv neprijatelja svojih. Bože, oprosti mi, smiluj mi se, sačuvaj me, ojačaj me i uzdigni me. Slava Tebi, Bože moj, i svaka hvala. Amin!

(MINA)