Piše: Ekrem Tucaković…
Teroristički napad na redakciju satiričnog magazina Charlie Hebdo u Parizu, u kojem je ubijeno 12 osoba, izazvao je opravdane reakcije osude i gnušanja širom svijeta. Upad na radno mjesto i ubistvo ljudi koji su se tu zatekli nema opravdanja, niti se može i smije relativizirati na bilo koji način.
Istodobno, ovaj slučaj je oštro aktuelizirao jedno od ključnih pitanja u demokratskom svijetu: kako postupiti kada se sučele dva fundamentalna ljudska prava, kao što je u ovom slučaju pravo na slobodu izražavanja i pravo na slobodu vjere. Naime, pretpostavka je da su redakcija ovog magazina i njeni novinari napadnuti zbog slobode izražavanja stavova i mišljenja u formi karikature. Dakako, sloboda govor i izražavanja je temeljno ljudsko pravo i za mnoge ljude je ona svetinja za koju se vrijedi boriti i žrtvovati. S druge strane, pravo na slobodu vjere je drugo fundamentalno pravo, kojim se osigurava poštivanje vjerskih svetosti. Kako treba postupiti kada se dođe u poziciju sučeljenosti onih kojima je svetinja sloboda govora i izražavanja i onih kojima je vjera svetinja, dakle čije je pravo starije, čija je svetinja veća i važnija?
Pretpostavimo da su zagovornici oba prava i poštivanja svojih svetinja spremni se za njih žrtvovati. Očito da ovakva isključivost i oštri antagonizam u složenom društvu s različitim interesima i stremljenjima ne može funkcionirati, da neminovno vodi u sukobe i narušavanje društvene kohezije. Ko će popustiti i kako arbitrirati u ovom slučaju?
Jedan od odgovora nosi presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu Otto-Preminger institut protiv Austrije”, aplikacija br. 13470/87 (http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-57897, te u knjizi Sloboda vjere u presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, autora Emira Kovačevića). U ovom predmetu Evropski sud je razmatrao žalbu zbog zabrane prikazivanja filma pod nazivom Das Liebeskonzil (Ljubavno vijeće), koji je vrijeđao vjerske osjećaje rimokatolika i povrijedio njihovo pravo na slobodu vjere predviđeno Članom 9 Evropske konvencije.
‘Potcjenjivanje religiozne doktrine’
Podnositelj zahtjeva, Otto-Preminger-Institut für audiovisuelle Mediengestaltung, privatno je udruženje, neprofitna organizacija, čiji je osnovni cilj da promovira kreativnost, komunikacije i zabavu kroz audiovizuelne medije. Međutim, na zahtjev Katoličke crkve, biskupije u Insbruku, javni tužilac je pokrenuo krivični postupak protiv Otto Preminger- Instituta pod optužbom za “potcjenjivanje religiozne doktrine”, djelo koje je zabranjeno Krivičnim zakonom Austrije. Također, javni tužilac je podnio zahtjev za zapljenu filma, što je odobrio Okružni sud u Insbruku.
Apelacioni sud u Insbruku reakciju tužioca je smatrao opravdanom i odbacio je žalbu te presudio da je umjetnička sloboda nužno ograničena pravima drugih na slobodu vjere, kao i dužnošću države da zaštiti društvo zasnovano na redu i toleranciji. Na ovaj način u presudi suda zaštita vrijeđanja vjerskih osjećanja prevagnula je nad mogućim interesima informiranja javnosti ili finansijskim interesima osoba koje žele prikazati film.
U presudi Okružnog suda, u kojoj je naloženo oduzimanje filma, navedeno je: “Javna projekcija filma Das Liebeskonzil zakazana za 13. maj 1985. godine, u kojoj su predstavljeni Bog Otac kao senilan, impotentni idiot, Krist kao kreten i Marija, Majka Božija, kao bludna dama s odgovarajućim načinom izražavanja i u kojem je ismijana Euharistija, može se podvrgnuti pod primjenu krivičnog djela potcjenjivanje vjerskih pravila, kako je propisano u članu 188 Krivičnog zakona.”
Sud se vodio određenjem da su Bogorodica i Isus Krist centralne figure u rimokatoličkoj vjerskoj doktrini i praksi – za vjersko shvatanje vjernika su od najvažnijeg značaja – a Euharistija jedna od najvažnijih tajni rimokatoličke vjere te se, s obzirom na opći karakter filma, može smatrati napadom na kršćansku religiju. Nadalje, sud, podsjećajući na slobodu umjetničkog izražavanja, ističe da, zbog “zaštite poretka ljudske koegzistencije bazirane na toleranciji i, na kraju, u slučaju ekstremnog i flagrantnog kršenja drugih interesa zaštićenih zakonom”, te posebno ozbiljnost u konkretnom slučaju – koji se odnosi na film koji je prvenstveno namijenjen da bude provokativan i koji je usmjeren protiv Crkve – kao i višestruko kršenje zakonom zaštićenih interesa, “osnovno pravo na umjetničku slobodu u konkretnom slučaju doći će na drugo mjesto”.
‘Opravdani gnjev’
Kada su austrijske vlasti oduzele film i zabranile njegovo prikazivanje, slučaj je došao pred Evropski sud za ljudska prava, koji je, razmatrajući ovaj predmet, u obrazloženju presude naglasio da se može “legitimno smatrati da je poštovanje vjerskih osjećanja vjernika, kao što je garantirano Članom 9, narušeno provokativnim predstavljanjem objekata koji su predmet vjerskih štovanja, kao i da se takvo predstavljanje može smatrati zlonamjernim kršenjem duha tolerancije, koji takođe mora biti odlika demokratskog društva.”
Evropski sud uvažio je argument austrijskog suda da je cilj zabrane bio da se suzbije ponašanje usmjereno protiv objekata vjerskog štovanja, koje bi moglo izazvati “opravdani gnjev”, pa, prema tome, zaštititi pravo građana da ne budu uvrijeđeni njihovi vjerski osjećaji od javnog izražavanja mišljenja drugih lica, što je prihvaćeno kao legitiman cilj te da su se ovom zabranom štitila “prava drugih”.
Zanimljivo je da je Evropski suda za ljudska prava prihvatio argument Vlade Austrije kako je važna uloga religije u svakodnevnom životu građana u Tirolu, području gdje je film trebao biti prikazan, da je udio rimokatoličkih vjernika u ukupnom stanovništvu Austrije znatan i iznosi 78 posto, dok je njihov udio u ukupnom stanovništvu građana Tirola još veći i iznosi 87 posto. S obzirom na ove okolnosti, Evropski sud je zaključio: “Shodno tome, u dato vrijeme postojao je pritisak društvene potrebe za očuvanjem vjerskog mira i bilo je neophodno, radi zaštite javnog reda, preduzeti mjere protiv filma, tako da sudovi u Insbruku nisu prekoračili svoje polje slobodne procjene u tom pogledu.”
Evropski sud za ljudska prava ističući da mora odvagati u sukobu interesa u ostvarenju dva fundamentalna prava na slobodu zagarantiranu Konvencijom – sloboda izražavanja i prava drugih osoba na ispravno poštovanje njihove slobode misli, savjesti i vjere – obrazložio je na sljedeći način: “Sud ne može zanemariti činjenicu da je rimokatolička religija – religija ogromne većine u oblasti Tirola. Zapljenom filma austrijske vlasti nastojale su obezbijediti vjerski mir u tom regionu i spriječiti da se neki ljudi osjećaju predmetom napada zbog svojih vjerskih ubjeđenja na neopravdan i uvredljiv način. Prevashodno je na nacionalnim organima, koji su u boljoj poziciji od međunarodnog suda, da procijene potrebu za takvim mjerama u svjetlu konkretne situacije u datom trenutku. U svim okolnostima ovog predmeta, Sud ne smatra da su austrijske vlasti prekoračile svoje polje slobodne procjene u tom pogledu.”
Narušavanje društvene harmonije
Na kraju, Evropski sud za ljudska prava je odlučio, sa šest glasova “za” i tri glasa “protiv”, da nema povrede člana 10 Konvencije po pitanju zapljene i zabrane prikazivanja filma i prava na slobodu izražavanja i time je podržana mjera austrijskih sudova. Konačna presuda donesena je 20. septembra 1994. godine.
Jasno je da sloboda izražavanja, što se na više mjesta ističe u ovoj presudi, ne može biti usmjerena protiv slobode i integrireta drugih osoba. Štaviše, nacionalne države imaju obavezu voditi računa o interesima cjeline društva te da trebaju poduzimati mjere kojima se podstiče suživot, koegzistencija i društvena harmoniju, jer su nacionalne države dužne osigurati toleranciju različitih društvenih grupa, miran suživot i društvenu koheziju. Štaviše, važan faktor čini i lokalni kontekst i prilike u društvu, jer Evropski sud za ljudska prava nije mogao ignorirati činjenicu da u Austriji većinu čine rimokatolici i da ismijavanje njihovih vjerskih svetinja može izazvati njihov gnjev, povrijeđenost i narušiti društvenu harmoniju.
Presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i njihovo obrazloženje predstavljaju važan izvor prava za slične slučajeve u budućnosti i služe kao smjernice kako ne bi došlo do povrede garantiranih prava i sloboda.
(balkans.aljazeera.net)