Zašto su dove odbijene?

Zašto su dove odbijene?

Evo, ovih dana je i širom Islamskog svijeta počela školska godina. Neka se naša braća i sestre posvete učenju, istinskom spoznavanju suštine života i vjere. Nije vjera prekomjerni decibel u ezanu i gromoglasno učenje Kur’ana. Vjera je, kako kaže Poslanik, savjet. Ona nas savjetuje kako se odnositi prema Stvoritelju i Njegovim zapovijedima. Kako prema Poslaniku i njegovom putu? Kako se odnositi jedni prema drugima?

ZAŠTO SU DOVE ODBIJENE?

Diljem svijeta islamskog i svijeta uopće imami i hatibi uče dove moleći da Svevišnji pomogne muslimane u Egiptu, Siriji, Iraku, Afganistanu… Zanimljivo je primijetiti da ne slušamo dove da budu pomognuti muslimani u Americi. Tamo žive slobodno i uživaju sva prava kao američki građani. Ne slušamo dove u kojima se moli da budu pomognuti muslimani u Australiji. I oni žive slobodno i kao svi australski građani uživaju svoja ljudska i građanska prava. Ne slušamo dove da budu pomognuti muslimani u Njemačkoj ili nekoj drugoj evropskoj zemlji. Njima je sasvim dobro i ne bi pristali da svoj sadašnji životni prostor zamijene za neki drugi u bilo kojoj zemlji sa muslimanskom većinom.

S pravom se pitamo kad Svemoćnog molimo da pomogne muslimane u Iraku, Libiji, Siriji, Egiptu, protiv koga će ih pomoći? I ona druga strana u tom sukobu moli istog Stvoritelja, Gospodara svjetova kojem se jednako mole i čijoj se kući jednako okreću moleći Njegovu pomoć.

I jedni i drugi se istom Gospodaru mole, istoj kibli okreću, iste šarte vjere uče, na isti način sedždu čine, Kur’an je svima izvor vjere a sunnet im je, barem tako zbore, put kojim idu ili žele ići.

Neki je Jevrej, u predaji stoji, došao Omeru r.a. i rekao: „Kada bi mi imali ajet kojeg imate vi, mi bismo dan u kojem je objavljen blagdanom slavili“. O kojem ajetu govoriš, upita Omer r.a.? O ajetu u kojem se kaže: „Sada sam vam vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam Islam bude vjera“./Maide,3/ Omer r.a. reče: „Tako mi Allaha znam dan, znam sahat i mjesto, kad i gdje je taj ajet objavljen. Bio je to dan Arefata, deveti Zul Hidždže, bio je petak“.

Tu, na Arefatu, u vrijeme Poslanikovog oprosnog hadždža i govora, Allah dž.š. je obavijestio čovječanstvo da je vjeru usavršio i blagodat prema ljudima upotpunio. Blagodat upotpunio, i ona je potpuna onda kad se u punini živi. Nije blagodat, ako se živi ono što nam je lahko, što nam se sviđa a ostavlja ono što iziskuje žrtvu, čini poteškoću i ne sviđa nam se.

Blagodat objavljena je živa kad u namazu nalazimo smiraj duše i snagu za životne izazove. Blagodat objavljena je živa kad u zekatu nalazimo ravnotežu između ovog i onog svijeta, između materijalnog i duhovnog, pomognemo unesrećenog i jačamo našu Zajednicu. Blagodat objavljena je živa kad učeći Kur’an, mi znamo da čitamo znakove koji su nam putokaz i istovremeno sevape, učeći stičemo.

Širom svijeta Islamskog, blagodat upotpunjena u arefatskom danu se pretvorila u galamu i svela na formu. Ezani sa svih munara grme gotovo do nerazumijevanja riječi njegovih, a snimljena riječ Božija sa svih strana do naših ušiju sa različitih nosača zvuka dopire. Dopire samo do naših ušiju. Srca su nam toj riječi Božijoj nedostupna, zatvorena, na nju neosjetljiva.

Ummet bi živio blagodat u arefatskom danu upotpunjenu kad bi od prve do posljednje naredbe Božije, vjeru živio. Prva bijaše, UČI. Zar bi učeni ljudi, pismeni i odgojeni mogli ući u džamiju kojoj je ista kibla kao i njihovoj i raznijeti se, ubiti braću muslimane? Allah dž.š. je zaprijetio svakom ko ubije vjernika da će u Džehennem, a Poslanik je rekao da je borba dopuštena sve dok ljudi ne posvjedoče šehadet. Šehadet svjedoče u Siriji obje strane. I oni koji protestvuju, i oni koji im proteste zabranjuju u Egiptu, šehadet svjedoče. I ubice i ubijeni u Iraku kelime-i-šehadet ključem vjere smatraju. I Talibani i obični Afganistanci su muslimani. Koga tu, Allah da pomogne i protiv koga?

Gotovo polovina sljedbenika Poslanikovih je nepismena, i kao takvi odlična su lijeha u koju se sije razdor i potpiruje sukob među braćom i sestrama a dušman uživa u našoj ratobornosti i krvoločnosti jednih prema drugima.

Evo, ovih dana je i širom Islamskog svijeta počela školska godina. Neka se naša braća i sestre posvete učenju, istinskom spoznavanju suštine života i vjere. Nije vjera prekomjerni decibel u ezanu i gromoglasno učenje Kur’ana. Vjera je, kako kaže Poslanik, savjet. Ona nas savjetuje kako se odnositi prema Stvoritelju i Njegovim zapovijedima. Kako prema Poslaniku i njegovom putu? Kako se odnositi jedni prema drugima? U blagodati, arefatskog dana piše, da smo mi braća. Braća treba da žive tako da se pomažu i ono što ima dijele. Velika je razlika između bogatih i siromašnih u redovima Pejgamberova ummeta. Ovi bogati koristeći, često bespravno,  zajedničko dobro koje iz zemlje izbija prekomjerno uživaju a njihovi sunarodnici i ummetska braća ruku za sadakom pružaju. Pomoć im i sažaljenje, gle čuda, stiže iz Amerike, Australije, Evrope… Kako da nas Allah dž.š. pomogne, kad sami sebi ne pomažemo? Zar će Svemoćni doći da gradi škole u Afganistanu, u Somaliji, u Maliju, u Bangladešu… On, Uzvišeni je dao naftu i druga bogatstva koja mnogo vrijede. Treba ih po Njegovoj uputi trošiti i eto pomoći i koristi svima. Eto obrazovanog i odgojenog vjernika koji će u džamiju svaku s poštovanjem a ne s eksplozivom ulaziti i koji će svugdje, na svakom mjestu biti kao musliman cijenjen, ne zato što klanja i što preglasno sa munare ezan pušta, već zato što je društvu koristan, što je ljudima od pomoći i što je živa Božija riječ. Što je ono što su ashabi s Poslanikom bili, a bili su Kur’an koji hoda.

Slušamo dove da Svemoćni pomogne muslimane Iraka, Egipta, Sirije, Afganistana… Opet se pitamo protiv koga, koju stranu da pomogne? Obje bi se strane, tako bi Gospodar svjetova bio zadovoljan, trebale ujediniti, organizovati se te ulice gradova svojih očistiti i svoju administraciju i društvo u cjelini od korupcije i mita osloboditi. Oni znaju da treba to biti čisto. Dive se čistoći Berlina a žive u prljavom Kairu. Dive se uređenom Beču a žive u neurednom Bagdadu. Dive se čistoći Minhena a ne poduzimaju ništa da očiste Kabul. Dive se propisanoj proceduri i efikasnosti administracije u neislamskim zemljama a ne poduzimaju ništa da isto naprave u svojoj zemlji. Kad bi to učinili olakšali bi ljudima život i istovremeno Allahovo zadovoljstvo stekli.

Dive se smjenjivosti vlasti u demokratskim državama, a oni s vlasti slaze samo kad ih s nje Azrail odvede ili uz izuzetne ljudske žrtve. Kakvu blagodat to žive? Palače i dvorci su im ukrašeni kaligrafski ispisanim ajetima Knjige Božije, a u praksi se tim ajetima ismijavaju. Ebu Bekra, prvog halifu dobro poznaju. Znaju da je on o smjenjivosti vlasti govorio kad je u svom nastupnom govoru rekao: „Slijedite me dok Allahovu riječ slijedim, dok, dakle, objavljenu i upotpunjenu blagodat živim. Ako skrenem opomenite me, ako se ne vratim pravom putu, smijenite me, ne slijedite me“. Promijenite me, vapio je Ebu Bekr ako se od puta koji svima treba dobro donijeti udaljim.

Šta je Islam? Pitao se i jedan pjesnik pa odgovorio: „Ako pitaš šta je Islam evo šta, čisto srce dobra duša koja zna, da je život zdrav i radin krepostan, ko molitva dragom Bogu ugodan“.

Nije molitva samo ono na šta nas poziva ezan. Molitva je školska klupa. Molitva je korak u mekteb. Molitva je čista kuća, ulica i grad. Molitva je pomoć bratu. U molitvi je vladar kad pravdu dijeli. U molitvi si kad opominješ drugog i kad od drugog opomenu prihvataš. Molitva je selam. Molitva je komšijski život. Molitva je…

Naši djedovi i pradjedovi nisu imali zvučnike na munari, nisu išli u džamije na noćni namaz, nisu organizovali večeri Kur’ana, ali nisu ni zaključavali štale i hambare, nisu jedni drugima zagrađivali prijelaze i nisu jedni od drugih glave okretali.

Toliko se dova svakog petka u svijetu Islamskom i svijetu uopće prouči u kojima se pomoć muslimanima Sirije, Iraka, Egipta, moli a pomoći nema. Neće Allah promijeniti stanje naroda dok narod ne promijeni sebe.

Blagodat je upotpunjena devetog Zul Hidždžeta, godine 632. . Objave više nema, a pomoć Božija dolazi, jasno nam je, kad sami sebi pomognemo u granicama naših mogućnosti.

Molimo te Svemoćni Bože, da daš, da nam vjera bude ono što nas zbližava a ne uzrok našem sukobljavanju. Amin!

Izet ef. Čamdžić

06.09.2013.god.