Allahov Poslanik, a.s., rekao: Ako čujete kukurijekanje pijetla, onda tražite od Allaha, dž.š., neko dobro, a ako čujete revanje magarca onda se utječite Allahu, dž.š., od šejtana jer ga je magarac tada vidio.
(Prenose ga sastavljači Kutubus-sitte izuzev Ibnu-Madžea.)


Ramazanske radosti i ono drugo

Ramazanske radosti i ono drugo

Predramazansko ushićenje je već tu. Vjernici očekuju ramazanska događanja koja će, kako se oni nadaju, bar na trenutak smiriti njihove duše, osloboditi ih terora svakojakih loših vijesti sa kojima ih svakodnevno teroriziraju neodgovorni mediji. U toku ramazana vjernicima se dogode mnoge lijepe stvari koje oni pamte i očekuju da se one ponove i u sljedećim ramazanima. Ja kao jedan od tih koji od ramazana očekuju samo lijepe stvari, smatram da treba progovoriti i o onim stvarima koje umanjuju naše radosti a koje nisu proizvod neke više sile odnosno nisu proizvod onih koji sa ramazanskim radostima nemaju nikakvih dodirnih tačaka. O tim stvarima nije popularno govoriti. Mi volimo o sebi slušati samo pohvale. Svaka kritička misao doživljava se kao udar na Islamsku zajednicu u cjelini ili bar kao udar na neke od njenih segmenata To nije dobro za samu Zajednicu. Ako se o negativnim pojavama ne govori onda se one umnožavaju i talože. Dobronamjerne primjedbe, na odgovorne ljude terapijski djeluju. Sve dok dobronamjerne primjedbe ne ometaju aktivnosti islamskih institucija, one ne bi trebalo da ikome smetaju. Po meni, te negativnosti, koje se događaju u toku ramazana, u posljednjih desetak godina ogledaju se u sljedećem:

 a. Vazovi u Begovoj džamiji u Sarajevu imaju dugu tradiciju. Kroz dugo vremensko razdoblje muslimani su dočekivali ramazanske vazove sa posebnim ushićenjem. Te vazove uvijek su održavali najbolji alimi koje je ova zemlja u proteklim vremenima imala. Dovoljno je bilo da se negdje u čaršiji, u nekom dućanu, pomene da će vaziti taj i taj alim i više nije bilo potrebe da se to oglašava na bilo koji drugi način. Uskoro su za to svi saznavali i u zakazanom terminu svi bi pohrlili prema haremu Begove džamije.

 Nažalost, sada tako stvari više ne stoje. Vazovi se istina i dalje održavaju pa iako ih drže najpoznatija imena iz ulemanskih krugova, na te vazove se više ne hrli, o njima se ne priča. Naprotiv, oni i nemaju slušalaca koji mahsuz dolaze da bi ih prate. Oni koji se tu i zateknu, saslušaju ih ali oni na njih ne ostavljaju neki utisak i nikada ih više ne pominju. O njima se ne priča. Tome ima više uzroka. Jedan od njih je najezda masovnih medija. Vaz nije više jedini oblik komunikacije između vjernika i uleme. Svi koji žele nešto saznati o vjeri imaju različite mogućnosti da do toga dođu. U doba komunizma, ti vazovi bili su neka vrsta zabranjenog voća pa su ih mnogi rado željeli kušati, naročito oni mlađi. Neke stvari su se drastično promijenile ali mi to još nismo primijetili. Naime organizatori vazova u Begovoj džamiji krajem devedesetih godina prošlog kao i u prvim godinama dvadesetprvog vijeka, predviđali su da se ta predavanja održavaju svake večeri, što je, po meni, bilo nepotrebno. Iako su vaizi bili najpoznatija imena među ulemom, za njih nije bilo posebnog interesiranja od strane vjernika. Sama organizacija tih vazova bila je gotovo stihijska. Reklo bi se – radi statistike. Nek se može kazati da je u Begovoj džamiji održano trideset vazova i to je samo po sebi, prema takvom shvatanju, bilo dovoljno. Ni teme tih vazova nisu bile određene. Svaki vaiz je sam određivao o čemu će govoriti. Nije bilo nikakve međusobne koordinacije između samih predavača. Ubrzo je bilo vidljivo da su svi ti vaizi govorili, u najvećem dijelu, o istim stvarima tako da je bilo dovoljno saslušati jednog ili dvojicu i ostale niste morali ni slušati. Konačno je to dovelo do toga da se slušanost tih vazova svaku večer još više smanjivala. Kada je to konačno primijećeno, organizator je prepolovio broj vazova. Tada je uvedena praksa učenja Kura’na u svaku drugu noć umjesto dokinutih predavanja. To je bio dobar potez ali je došao prekasno. Preostali vazovi su i dalje bili po starom kalupu i dalje su bili uglavnom stereotipni. Teme i dalje nisu naznačene. Zbog ovih činjenica, smatram da vazove u Begovoj džamiji treba svesti na nekoliko večeri i sa naznačenim temama. Neće se zbog toga ništa izgubiti. Slušanje Kur a’na vjernicima nikada neće dosaditi.. Pri svemu ovome, valja uzeti u obzir da je teravihsko vrijeme ušlo u duboku noć i tu nema puno prostora ni za vaiza a niti za slušaoca.

 Neki vaizi, kod objašnjavanja fihsko-šerijatskih tema, ponekad suviše stvari kompliciraju. Umjesto da se precizno kaže to je propis koji je prakticira naša pravna škola ili naš mezheb, navode se sva moguća mezhebska i nemezhebska mišljenja klasične uleme, što je potpuno suvišno, jer vjernike to samo zbunjuje a ništa im ne objašnjava. Takvo tumačenje samo još povećava njihovu zbunjenost Ovakva vrsta tumačenja šerijatskih propisa moguća je na naučnim skupovima ali ne i na običnim vazovima.

 Neki vaizi, utisak je, pokušavaju da pronađu neko predanje (hadis) koje niko nije prije njih navodio, kako bi pokazali svoju učenost, pa ga onda citiraju bez navođenja konteksta u kojem je taj hadis nastao a njegov sadržaj, tako kako je naveden, ponekad je suprotan zvaničnom stavu i praksi, što je više provokacija a manje objašnjenje. Zašto to činimo? Isto tako kod navođenja hadisa neki vaizi kažu: ovaj hadis prenosi Ebu Hurejre, Ibn Mes’ud, Ibn Omer i tako dalje. To vjernik ne razumije. Vaiz se ponaša kao da pred sobom ima akademike koji poznaju svu islamsku terminologiju. Umjesto toga normalno je da se kaže ovaj hadis, u islamskoj nauci, ima tretman neupitne predaje ili ovaj hadis smatra se pouzdanim predanjem i tako dolje. Dakle, kada se hadis citira onda, po meni treba navesti u koju kategoriju hadisa on spada. Tu nije potrebno da se navode njegovi prenosioci jer oni vjernicima ništa ne kazuju. Inače navođenje predanja koja su u koliziji sa zvaničnim učenjem i praksom nepotrebno je. Samo kod etičkih stvari mogu se navoditi i ona predanja koja nemaju stepen pune vjerodostojnosti. Takle, ovakva predanja mogu se citirati samo ako će to pomoći u odgojnom smislu ali ne i u šerijatskim pitanjima.

 One alime koji svoja predavanja održavaju po mahalskim džamijama i koji imaju svoje slušaoce, treba podržati bez obzira na broj slušalaca. Živu riječ ništa ne može zamijeniti.

 b. Mukabele u Begovoj džamiji su divna stvar. Sve je tu na najvišem nivou, osim, po meni jedne sitnice a to je da se neki hafizi u džamiji pojave tek kada se njihovo vrijeme učenja približi. Znam da oni, u toku ramazana, imaju puno obaveza, ipak – gledano sa strane, ispada da oni samo odrađuju svoje šihte. Ako bi se svi oni pojavili odmah kod prvog džuza, bio bi to za vjernike potpuniji doživljaj. Isto tako, po mom mišljenju, prvi čovjek Islamske zajednice trebao bi da se pojavljuje na ramazanskim mukabelama, uvijek kada mu to njegove redovne aktivnosti to dopuštaju. To na žalost, nije bio slučaj u posljednjih petnaestak godina. Lijepu tradiciju ne treba prekidati nego je čuvati dokle god je to moguće!

 c. Poznato je da se u Sarajevu, u dvije džamije teravih-namaz klanja hatmom. To su Čaršijska u kojoj trenutno imami hafiz Muhamed ef. Čajlaković. On ima svoje vjerne džematlije koji ga redovno slijede. Ova tradicija traje i treba da traje i u budućnosti. U Tabačkom mesdžidu, dugo godina teravih-namaz, hatmom je klanjao hafiz Alijevski koji je živio u Makedoniji ali je svakog ramazana mahsuz pozivan i on se redovno odazivao na ove pozive sve do svoje smrti. Dok je on imamio, rado sam ponekad tamo navraćao. Nakon njega tu su se mijenjali neki mlađi hafizi pa sam i tamo ponekad odlazio sve do prije par godina. Tada sam primijetio da jedan džematlija ispred sebe drži peštahtu na koju stavi mushaf pa, dok je na kijamu, tako kontrolira hafizovu tačnost učenja Kur’ana. Za moje nerve, to je bilo i previše. Od tada tamo nikada više, u toku ramazana nisam navratio pa ne znam da li se to i sada događa.

d. Nadam se da će muslimani u Hrvatskoj zanemariti onu uredbu, koja je nesretno nazvana fetvom, po kojoj, sada teravih-namaz ima samo osam rekata. Ta uredba nema nikakvu šerijatsku argumentaciju. Svaki namaz je propisan u svojoj formi i tu nikakvim reformama nema mjesta. Oni vjernici koji ne mogu da, iz opravdanih razloga, otklanjaju čitavu teraviju, mogu napustiti namaz poslije bilo kog selama ali imam i mujezin to ne mogu. Oni su institucije. Sve dok postoji makar i jedan džematlija koji želi da otklanja čitavu teraviju niko mu to nema pravo uskratiti. Kao što se čovjek ne može najesti iz polupraznog sahana tako i duša musallije ne može biti zadovoljna sa prepolovljenom teravijom.

 U Sarajevu je, posljednjih godina, postao trend – kao neka vrsta mode, napustiti teravih-namaz poslije osmog rekata. Šta je uzrok tom? Neostatak vremena? To nije tačno! Zar se može uštedjeti nešto na vremenu ako se teravih-namaz skrati na osam rekata. Najčešće se događa da oni koji prekidaju taj namaz i prije isteka njegove prve polovine, gotovo po pravilu ostaju tu u Haremu kako bi međusobno razgovarali i na taj način ometali preostale musallije da normalno klanjaju svoj namaz. Ne vjerujem da to rade namjerno ali takav se utisak ipak stječe sa strane. To je ružan trend. Čudno je da baš oni, od uleme, koji to odobravaju pa i podstiču takvu praksu, u isto vrijeme organiziraju cjelonoćne nafile-namaze koji nisu propisani za razliku od teravih-namaza koji to jest. Gdje je tu zdrav razum.

 e. Krajnje je vrijeme da se u Begovoj džamiji, konačno bajramska hutba (glavni vaz), vrati na svoje mjesto. To njeno mjesto je predbajramsko-namasko vrijeme. Tako je oduvijek bilo, sve do ovog poratnog doba. Tu ima dovoljno prostora da vaiz ili više njih kažu sve što smatraju da treba da kažu za tu priliku. Nije im potrebna minbera za to, pogotovo što su džematlije već tu. Za minber treba ostaviti samo hutbu na arapskom jeziku a poslije te hutbe vjernicima treba čestitati bajram i ništa više, jer je primijećeno da džematlije koji klanjaju u haremu džamije, napuštaju taj prostor odmah nakon proučene hutbe bez obzira što hatib i dalje govori.

U tom kontekstu treba dokinuti takozvani stojeći namaz koji se događa u ulici Sarači koja prolazi ispred harema Begove džamije. Naime, tamo veliki broj ljudi odstoje bajram-namaz ali ga ne klanjaju. To organizatori bajram-namaza ne primijećuju ili se bar prave da ne primijećuju. Džematlijama koji tako navodno klanjaju bajram-namaz, treba reći da oni uopšte to ne rade i ako oni možda misle da to čine. Oni su izgleda više tu da bi ih uhvatile TV kamere a ne da bi klanjali bajram-namaz. Namazom se može smatrati samo ono što u sebi sadrži bar osnovne namaske elemente-ruknove. Ovdje nedostaju dva od šest namaskih ruknova-konstruktivnih njegovih dijelova a to su sedžda i posljednje sjedenje. Nedostatak bilo kojeg od ovih elemenata, isključuje mogućnost da se to nazove namazom. Ako im je neko rekao da to tako može – prevareni su. Tu nikakvog namaza nije bilo. Oni istina jesu bili pred džamijom ali klanjali bajram-namaz nisu. Ako tome dodamo da oni tu odstoje u obući onda je izrugivanje sa institucijom namaza bilo potpuno. Organizator Bajram-namaza mora vjernike, na svaki način, obavijestiti da uvijek ima mjesta u Medresi da je njen enterijer prostrt i ozvučen, pa ako su došli da klanjaju bajram-namaz neka to na propisan način i obave inače im je bolje da sjede kod kuće i ispijaju kahvu i šerbet.

Mustafa Sušić

(Preporod, 01. juli 2013. godine)

www.rijaset.ba

Hosting by

© Medžlis Islamske zajednice Bijeljina

Na vrh